Može li se reći, nakon svih iskustava, da je glavno uporište islamskog radikalizma i terorizma poslije glavnog grada kalifata Rake u Siriji postao Bruxelles, glavni grad Belgije, u kojem je i sjedište najjačih vojnih sila NATO-a kao i sjedište EU?
Iako Belgija a priori odbija priznati da ima velikih problema s islamskim radikalizmom i terorizmom, najnoviji pokušaj terorističkog napada na glavnom kolodvoru u Bruxellesu, koji je policija uspjela spriječiti ubivši 36-godišnjeg Marokanca prije nego je ušao među ljude i aktivirao pojas s eksplozivom, novi je dokaz da se Belgija nalazi u velikim problemima jer do sada su gotovo svi teroristi koji su napravili pokolje u europskim zemljama došli iz Belgije, odnosno iz bruxelleskog zloglasnog kvarta Molenbeeka.
Samo dan nakon pokušaja novog terorističkog napada u Bruxellesu reporter Večernjeg lista posjetio je kvart Molenbeek u kojem je trajala velika policijska racija i uhićenja. U Molenbeeku, ili kako ga Belgijci nazivaju, europskoj Raki, živi oko 100 tisuća stanovnika, od kojih 90% čine muslimani, a najviše doseljenici zemalja Magreba.
Plaća za odlazak u rat
To je dio Bruxellesa u kojem policija nema gotovo nikakvog utjecaja. U tom kvartu vlada anarhija. Rijetko se tko od autohtonih Belgijaca odluči ući u taj kvart, ne samo zbog muškaraca dugih brada, sljedbenika vehabijsko-selefijske ideologije kakvu ispovijedaju i Al-Qa’ida i teroristička organizacija Islamska država, već i zbog kaosa koji vlada u tom kvartu.
U Molenbeeku imaš osjećaj kao da si došao u zemlju bez ikakva zakona, u kojoj svatko radi što hoće. Ulice su često blokirane zbog nepropisno parkiranih automobila. Pješaci prelaze cestu na crveno kao da se šeću uz obalu znajući da nitko neće reagirati. Smeće se baca kamo tko stigne i pune su ga ulice.
Malena se djeca igraju na ulici bez pratnje roditelja, a nerijetki je slučaj da se može vidjeti kako u jednosmjernoj ulici u velikoj brzini automobili voze unatrag. Izvaditi kameru ili fotoaparat u Molenbeeku je izrazito opasno, čak i za život jer, osim muslimanskih radikala, kojih su pune ulice i ne daju da ih slikaš, ima i puno dilera, bandi i prijestupnika.
Ono što začuđuje jest to što je Molenbeek od povijesnog centra Bruxellesa odvojen samo kanalom. U Molenbeeku je, kako se čini, sitni kriminal “zločestih dečki”, sklonih tučnjavi, ispijanju piva i pušenju ‘trave’, oduvijek išao ruku pod ruku s radikalizacijom, a u kombinaciji s bijesom i prijezirom prema bjelačkom belgijskom društvu, koje smatraju diskriminatornim prema Arapima, ti su čimbenici neke od tih gnjevnih mladića pripremili za ulogu boraca u Siriji i terorista u Europi.
Većina Belgijaca s kojima sam razgovarao za nastalo stanje krive upravo političare koji su doprinijeli klimi idealnoj za širenje terorizma. Naime, jezične barijere, jer službeni jezici su flamanski, francuski i njemački, te politički sukobi prisutni su na svim razinama vladanja.
Osim duboke podijeljenosti društva na one koji govore francuski i one koji govore flamanski, ne pomaže ni činjenica da Bruxelles kao grad od samo 1,2 milijuna stanovnika ima čak šest policijskih uprava, što uvelike otežava rukovođenje operacijama sigurnosnim službama.
Zbog takvih političkih podjela i sukoba nije bilo volje ni mogućnosti da se spriječi širenje islamskog radikalizma i terorizma. Nedopustivo je da se, u jednoj europskoj zemlji, glavnom gradu EU i sjedištu NATO-a, javno poziva na džihad protiv križara i nevjernika, a da ni policija ni obavještajna služba ne reagira. Od početka rata u Siriji, od 2011. pa sve do prošlogodišnjeg napada u Bruxellesu, u dvije džamije, Velikoj džamiji i džamiji Ahli Al-Suna, svaki petak nakon molitve pozivalo se na džihad te se organizirao njihov odlazak.
Obitelji džihadista koji su odlazili na ratište u Siriju dobivale su po 20 tisuća eura da se snađu dok se ne vrate njihovi sinovi ili muževi. Sve je to razlog zašto Belgija ima najveći broj stranih boraca po stanovniku u Europi, 40 na milijun stanovnika. Radikala grupa koja tamo djeluje, Sharia4Belgium, koju predvode sljedbenici britanskog ekstremista Anjema Choudaryja, zaslužna je za većinu odlazaka “boraca” iz zemlje. Navedeni problemi učinili su Belgiju svojevrsnim vrelom terorizma. Prema ICSR-u, Belgija u Europi proizvodi najviše džihadista, a nakon nje slijede Danska, Švedska, Francuska, Austrija, Nizozemska, Finska, Norveška, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka.
Belgija je od terorizma patila i prije. U 90-ima su muslimanske vojne snage sa sjevera Francuske, koje su sudjelovale u Alžirskom građanskom ratu, prenijele svoj militarizam na neke muslimanske grupacije u Belgiji. Iako je bilo ekstremističkog djelovanja u Belgiji, europske sigurnosne službe godinama su ih zanemarivale zbog napada Al-Qa’ide na željezničku postaju u Madridu 2004., terorističkog napada na London 2005. godine i drugih napada.
Unatoč tome, Belgijci nakon svakog pokušaja ili izvođenja terorističkog napada nastoje živjeti normalno i nastavljaju svoje svakodnevne rituale, a tako su učinili ova put. Nakon neuspjelog terorističkog napada u utorak uvečer, drugog dana trgovi, restorani, trgovine i kafići bili su krcati. Međutim, mnogim se Belgijcima uvukao strah u kosti. Tako 24-godišnja studentica medicine Melisa kaže kako je danas živjeti u Bruxellesu jednako opasno kao i živjeti u Damasku ili Bagdadu te u Bejrutu.
Tu za mene nema života...
– Svako jutro na odlasku na fakultet pozdravim se sa svima svojima jer, kada izađeš, ne znaš hoćeš li se vratiti kući. Na žalost, to je naša realnost i moramo to prihvatiti. Privatnost je potpuno nestala. Danas svi samo gledaju osobu pokraj sebe, ima li ruksak ili vrećicu i što bi moglo biti u njima – govori Melisa ističući kako je među poginulima u metrou bila i njezina najbolja prijateljica koja je bila puna života i nade.
– Nećemo dati teroristima da nas zatvore u kuće, a da oni slobodno šeću našim ulicama. Živjet ćemo normalno i što bude neka bude – naglasila je Melisa.
Dok je 38-godišnji Stefan, koji je do prije dvije godine u Molenbeeku imao salon za automobile, morao prodati sve što je stekao jer nije više mogao živjeti u tom kvartu.
– Svi se sada čude što imamo terorizam i što Molenbeek zovu Rakom. Pa svatko je za to znao i za sve što se tamo događa, ali jednostavno su zatvarali oči. Nekoliko sam puta dobio prijetnje od ljudi koji nose duge brade. Imao sam psa koji je prema njihovoj vjeri nečist i stalno su me prozivali zbog toga. Na kraju su mi ukrali pet automobila i stotinu ključeva automobila koji su bili u salonu. Prijavio sam policiji koja mi je odgovorila da pokušam sam s njima riješiti problem jer su oni tu nemoćni – ljutito je rekao Stefan.
– Kada je policija tako odgovorila, znao sam da za mene više nema života u Molenbeeku. Prodao sam salon i otišao s obitelji i više nogom nisam kročio u taj kvart. Tužna je slika danas Molenbeeka koji je bio jedan od glavnih industrijskih centara u Belgiji, zbog čega je i nazvan “mali Manchester”.
Danas je postao getoizirana, siromašna općina s velikim udjelom muslimanskog stanovništva koje se ni u trećoj generaciji nije uspjelo integrirati u belgijsko društvo. To je iznimno gusto naseljeno područje. Molenbeek danas ima 22 džamije, a četiri puta manje crkava. Unatoč svim mjerama sigurnosti koje je u međuvremenu poduzela belgijska vlada u tim siromašnim i getoiziranim četvrtima, džihadisti i dalje regrutiraju svoje pripadnike među sitnim kriminalcima, a zatvori u kojima završe nakon sitnijih kaznenih djela inkubatori su za njihovu radikalizaciju.
Analitičari smatraju kako su zbog snažne fokusiranosti sigurnosnih službi na središte Bruxellesa, onog dijela grada u kojem se nalaze sjedišta ključnih europskih organizacija, u određenoj mjeri zapušteni ostali dijelovi, što su teroristi iskoristili za novačenje i obučavanje te pripremanje terorističkih napada diljem Europe.
Molenbeek se našao u centru pozornosti nakon terorističkih napada u Parizu u studenom 2015., a svjetski su ga mediji opisivali kao “teroristički centar”, “islamističko okupljalište” i “zonu bez policije”. Svi teroristički napadi koji su se dogodili u Europi bili su na neki način povezani s Molenbeekom. Abdelhamid Abaaoud, mozak operacije terorističkog napada na Pariz, i Salah Abdeslam, rođeni su i odrasli u Molenbeeku te završili kao džihadisti.
Šeik u kojeg upiru prstom
Osim njih, jedan od napadača koji su ubili više od 130 ljudi u centru Pariza Brahim Abdeslam živio je u Molenbeeku. Ayoub el-Khazzani, marokanski državljanin koji je pokušao ubiti putnike na brzom vlaku na relaciji Amsterdam – Pariz boravio je u toj četvrti. Oružje koje su braća Kouachi koristili u napadu na redakciju satiričnog francuskog magazina Charlie Hebdo kupljeno je u obližnjem marketu Gare du Midi.
Dvojica muškaraca koja su ubijena u istočnom belgijskom gradu Verviersu ubrzo nakon napada na Charlie Hebdo bili su iz Molenbeeka. Mehdi Nemmouche, Francuz alžirskog podrijetla koji je u židovskom muzeju u Belgiji 2014. godine ubio četiri osobe, pripremao je napad u Molenbeeku. Isto tako, i francuski državljanin Mehdi Nemmouche, koji se u Siriji borio na strani Islamske države, koji je izveo teroristički napad na židovski muzej u Bruxellesu u kojem je poginulo četvero ljudi također je živio u Molenbeeku.
Jedan od najuspješnijih u novačenju arapske mladeži bio je Khalid Zerkani, koji se trenutačno nalazi u belgijskom zatvoru. Prema sudskim spisima, on ne samo da je indoktrinirao buduće džihadiste već im je omogućio i kontakte sa švercerima ljudi u Turskoj koji su ih prebacivali na bojišnice u Siriju, poklanjajući im ukradene stvari, zbog čega je zaradio nadimak Djed Božićnjak.
Osim njega, za indoktrinaciju mladih muslimana rođenih i odraslih u Belgiji prstom se upire u šeika Basama Ayachija, jednog od vodećih radikalnih propovjednika u Molenbeeku. Sirijac od 70 godina stigao je u Bruxelles 90-ih godina i, prema tvrdnjama, posijao sjeme radikalnog islama koji se posebice pokazao neodoljivim za mlade delinkvente.
Vehabijske i selefijske grupe, čiji su se pripadnici u međuvremenu pretvorili u teroriste, aktivne su u Molenbeeku i drugim imigrantskim četvrtima otkako je Saudijska Arabija počela slati propovjednike u Belgiju 1970-ih. Za Molenbeek kažu da je izvor islamskog radikalizma i terorizma koji će teško presušiti.
Odličan tekst, ovakvih informativnih tema i reportaža nam nedostaje