Oprostite, znate li gdje bih mogao kopirati ključ? pitali smo
prolaznike između Getroa i Name u zagrebačkom naselju Vrbanima. Vrbani
su jedno od onih naselja iz kojih urođenici odlaze na posao i vraćaju
se "na spavanje", a sve kamo u njih vrijedi doći smješteno je uz
Ljubljansku aveniju. Fotokopirnica, videoteka, frizeraj, voćarnica,
postolar... Svi su oni "unutra" u naselju u kojemu se ulice sijeku pod
čudnim kutovima, a Rujanska ulica, u kojoj na broju 4 Dragutin Slukan
ima obrt, pet puta mijenja smjer.
Izgubljeni klijenti
Tamo vam je, u prolazu one velike zgrade kažu nam napokon
dvije susjede kojima smo malo prekinuli čavrljanje s balkona na balkon.
Svake nove minute naše potrage za brusionicom "Feniks" postajalo nam je
jasnije zašto je 58-godišnji Dragutin Slukan našem Željomatu pisao kako
je poželio "da se za njega zna".
Kome je danas lako? Svi se borimo da preživimo, a po tome ni po
čemu nisam drukčiji od drugih kaže nam gospodin Slukan kad smo
napokon otkrili gdje je njegov lokal.
Izgledom, odijevanjem, ophođenjem i gestama odmah pokazuje da
pripada staroj dobroj zagrebačkoj školi obrtnika-gospodina. Vrsta koja
izumire s raznim fast-express-shopovima. Ni za živu glavu ne bi se
požalio. Biranim riječima kaže kako je danas imao samo jednu mušteriju.
Nije da se ljudima ne tupe noževi, škare, pile... I nije da ne gube
ključeve, pa za njega nema posla. Jednostavno, ne mogu ga lako pronaći.
Kako to da je na takvom mjestu gdje ga ne mogu pronaći?
Duga je to priča. Najkraće, i ja sam jedan od nesretnika koji su
morali na burzu kada je razjurena Prvomajska. Nisam od onih koji čekaju
da ih netko pozove, pa sam se samozaposlio.
Peh do peha
Tehničar sam metalske struke, pa nije bilo teško iz industrije prijeći
na zanat. Počelo je lijepo i dobro dok je trajalo. Bilo je to u
Krapini, a kad je vlasnik zgradu odlučio srušiti, morao sam se
preseliti. Ono što sam našao, a da najam nije preskup ili prostor
nerazumno velik, bilo je ovo mjesto. Nisam mogao mnogo birati jer život
teče dalje.
Dragutin Slukan, kao i stotine Zagrepčana, svakoga dana putuje na
posao. Da bi došao do svog lokala, mora prijeći 15 kilometara od Klake
do Vrbana. I toliko natrag. Zato je i kupio unića na leasing, a baš kad
smo ga pozvali, zatekli smo ga na krivoj nozi, opet ga je pogodio
ljudski peh. Na snijegu auto se poskliznuo i malo nažuljao lim, razbilo
se malo stakla, otpalo plastike. Tako smo razgovor morali odgoditi za
jedan dan, jer je morao autobusom u Krapinu riješiti formalnosti s
osiguranjem.
Sada se do svojeg dobro skrivenog lokala iz Klake mora voziti
autobusom. Još neko vrijeme vozit će se svaki dan po sat u jednom
smjeru. I zato što mu na tome nitko ne može zavidjeti, odlučili smo
ispuniti i takvu želju. Svi oni koji su pomislili da bi preko Željomata
"postali poznati", neka ipak smisle nešto originalnije.
POZIV Neobična želja zagrebačkog majstora za izradu ključeva koji se malim obrtom spasio od nezaposlenosti