Još prije dvadesetak godina misliti, a onda, ne daj Bože, i javno
kazati, da je i Bleiburg hrvatska povijest, značilo je izdvojiti se iz
ideološkog jata, učiniti od sebe obojenu pticu. Značilo je to izvrgnuti
se progonu uvijek budnog crvenog jata. I danas spominjanje Bleiburga
nekima ide na živce. Kao što je nekoć izazivalo bijes, a potom i hajku
subnorovaca, danas jednako jedi i preostale subnorovce okupljene u
SAB-u.
Ali to što se dogodilo potpredsjednici Sabora Đurđi Adlešić, nakon
njezina sabovcima nepoćudna govora u Bleiburgu, zapravo je mačji kašalj
prema onome kako su nekada borci proganjali svoje neistomišljenike,
kako bi i nju vijali da je nešto slično rekla dok su drmali Hrvatskom.
Bleiburg tada za njih i za crvenu sljedbu nije niti postojao. A i onda
kada je mrzovoljno priznato da je ipak postojao, traži(lo) se da se o
njemu govori kako počiniteljima Bleiburga paše. Pa i danas. Kao da je
hrvatska povijest i dalje njihovo ideološko leno!
Danas se busaju da je, zahvaljujući njima, stvorena Hrvatska! Kao da
baš oni imaju monopol na hrvatski antifašizam! August Cesarec krvavim
noktom na zidu ustaškog zatvora piše: "Živjela sovjetska Hrvatska!"
Ostale hrvatske antifašiste, znane kao hrvatska lijeva inteligencija,
ustaše ubijaju u Kerestincu. Hebranga u Beogradu likvidiraju partijski
ortodoksi, protivnici bilo kakve hrvatske samostalnosti.
Nakon Hrvatskog proljeća hrvatski antifašisti, nastavljači ideja
hrvatske ljevice, završavaju po zatvorima ili bivaju stjerani u šutac,
a početkom 90-ih stvaraju Hrvatsku. Cijelo to vrijeme protive im se
antifašistički boljševici. Da se njih pitalo, nikad ne bi bilo
Hrvatske. A za spomen Bleiburga i danas bi se išlo k inspektoru.
RIJEČ - DVIJE
