Nitko u Belgiji ili u Francuskoj nije postavio pitanje kako su, o čijem trošku, njihovi poglavari putovali u Rusiju na utakmice njihovih reprezentacije.
Pretpostavlja se da nisu plaćali iz svoga džepa, da su imali sve usluge države koja je na takvoj javnoj manifestaciji htjela biti zastupljena na najvišoj razini. Ni španjolski kralj, koliko se zna, nije morao pravdati putne troškove iako svojom nazočnošću nije pomogao furiji da pobijedi inferiornije Ruse.
Jedino se u Hrvatskoj stvara problem jesu li najviši državni dužnosnici privatne osobe dok zastupaju državu na planetarno važnome događaju! Zašto im uopće treba takva maska? Da bi mogli navijati? Ili da bi se mogli opravdati pred svojim biračima da ne troše javna sredstva za svoje užitke?
Naši su političari već godinama satjerani u kut, gdje moraju paziti – uspješno ili manje uspješno, individualna je stvar – da ne budu paraziti na državnim jaslama. A kad se pretjeruje, onda se po lošem hrvatskom običaju, ide do kraja, da naši državni poglavari budu veći čistunci nego osobe istoga ranga iz država u kojima nema korupcije. Sistem je doveden do apsurda: u politici je vrednija cijena nego upotrebna vrijednost.
>>Pogledajte kako premijer Plenković slavi s Vatrenima u svlačionici
Treba li platiti više, i trošiti više, ako je to uvjet da dobijemo bolje? Javne osobe nisu nigdje privatne, osim u svome domu. Siđu li na ulicu – a kamoli na stadion – vode za sobom prve opipljive dokaze (tjelesne čuvare) o svome javnom statusu. Zašto ih treba tjerati, i zašto to prihvaćaju, ili čak i sami forsiraju, da i oni igraju poniznost. Funkcije pretpostavljaju i određena prava, ne samo odgovornost; njihovi nositelji moraju paziti da ih ne prekorače ili zlorabe.
Za putovanja u Moskvu, ili prije u Soči, postoje dva ključa: je li događaj javan ili nije, i je li dovoljno važno za državu da netko nazoči u njeno ime. A onaj tko zastupa državu, ne bi se smio ponašati kao navijač: funkcija obvezuje na kontrolu strasti. Istina, sv. Augustin bi mogao pružiti prvu pomoć u takvim slučajevima: „Onaj koji se gubi u strasti, gubi manje od onoga koji gubi strast.“ Ali, tada nije bilo nogometa.
Čuj ovog starog skojevca, tko zastupa državu, ne bi se smio ponašat kao navijač, uvijeno i podmuklo stara jugoslavenčina cilja na presjednicu Kolindu, sram te bilo, ostario si a još se pameti dozvo nisi.