Trogodišnjeg dječaka seoski obrezivač trebao je uvesti u svijet muškaraca. U derutnoj nastambi okupilo se cijelo selo. Majka je malog skinula i stavila na blatnjavi pod usred kolibe. Obrezivač je potegnuo kožicu dječakova spolovila i rutinski je otkinuo britvom. Trogodišnjak je urlao. Majka se uhvatila za glavu i pobjegla u susjednu sobu. Obrezivač je ranu odmah zamotao, mališan je i dalje kričao. Potom je dječakov djed svježe otkinutu kožicu pojeo u - voćnoj salati! Toga je trenutka trogodišnjak - postao muškarac. Cijelo je selo pljeskalo.
U prizor je šokirano zurila Ana Bakšić, speleologinja Hrvatskog planinarskog saveza koja se sa još 17 članova ekspedicije netom vratila s - Madagaskara. Bili su mjesec dana na tom otoku u Indijskom oceanu, četvrtom po veličini na svijetu. Život daleko od civilizacije na otoku božićne zvijezde (biljke koju su Malgažani nazvali imenom svoje zemlje) i obredi 18 tamošnjih plemena izazivali su divljenje i strahopoštovanje naših speleologa. Očarao ih je tradicionalni ples "Hira Gasy", kojeg u narodnim nošnjama izvodi najutjecajnije otočko pleme "Merina" - što znači "ljudi iz planine". Plesači oponašaju životinjske pokrete i glasove.
Ginekološka ordinacija u kolibi
Antananarivo - četveromilijunski glavni grad Madagaskara - na prvi pogled odaje teško siromaštvo.
- Tržnica je središte zbivanja. Svinje, kokoši i djeca trčkaraju uokolo, vrzmaju se ulični brijači i džeparoši. Muhe u rojevima oblijeću mesne polutke koje vise sa štandova na 30 Celzijevih stupnjeva - priča 23-godišnja studentica molekularne biologije Irena Jevtov.
Tržnicu u Anatananarivu prije tri godine poharala je kolera pa je dugo bila zatvorena.
Madagasikara, ili na malgaškom - otok ispod duge - demokraciju je dobio tek 1961. godine. Dotad je bio francuska kolonija, kraljevina. Na otoku se kupuje za malgaški franak, a najveća novčanica vrijedi 30 kuna. Prosječan je životni vijek na otoku samo 52 godine, a polovica stanovništva mlađa je od 14 godina. Bosa i prljava djeca povlače skute trinaestogodišnjih majki.
- Malarija im iscrpi organizam i zato kratko žive. Bogati kupe lijek i zaliječe bolest, a siromašni umiru. Madagaskarom hara mnoštvo bolesti, a ne postoji domorodac koji nije obolio od malarije, bolesti koja se prenosi ubodom komarca i za koju cijepivo još ne postoji - objašnjava 38-godišnja Ana Bakšić, socijalna pedagoginja. - Svaki put kad bi se netko od nas razbolio, mislili smo da ima malariju. Srećom, tu smo bolest izbjegli. Al" zato smo svi dobili buhe - otkriva Ana.
- Bolnice na Madagaskaru u užasnom su stanju. Zato smo od kuće nosili čak i injekcije - kaže Ana Bakšić koja je zavirila i u tamošnju ginekološku ambulantu: zapuštenu, neurednu kolibu-ordinaciju.
Provalija na cesti
Ekspedicija je proučavala još neistražene špilje, u kojima su nailazili na okrhnute ćupove koji govore o vremenu kada su se Malgažani u špiljama skrivali i borili protiv kolonizatorskih Europljana.
- Od špilja su mnogo neprohodnije prašnjave, grbave, crvene ceste. Samo 100-injak kilometara prelazili smo po 12 sati. Rupa na cesti na Madagaskaru znači provalija u koju automobil upadne tako da se više ni ne vidi sa zemlje. Stoga manjina bogatih obvezno vozi terence, a ostali "spačeke" i "renaulte" - primjećuje 35-godišnji speleolog Dean Bratušek.
Putujući Madagaskarom, ekspedicija je prolazila kroz malobrojna sela susrećući ljubazne i poštene ljude koji su im odzdravljali mašući iz svojih malenih slamnatih nastambi.
- Oni žive u takvom skladu s prirodom da bi svako uplitanje moderne civilizacije narušilo to jedinstvo - čini se Deanu.
Malgaška kuhinja, međutim, speleologe nije oduševila. Glad bi utolili narančama, kupljenima za malo novca.
- Čak ni u turističkim mjestima za nas 18 nije bilo dovoljno hrane. Malgažani su se uvijek iznova čudili kada bismo nakon njihova normalnog ručka obvezno tražili još. Možda je u tome tajna zašto na Madagaskaru nema debelih i starih ljudi - tumači speleolog Darko Bakšić. Sunčica Hrašćanec podsjetila se kako su pili mutnu i prljavu vodu, jer bistra na Madagaskaru ne postoji.
- Jednom smo u restoranu dva sata čekali naručenu hranu. Kuhar je pred nama lovio kokoš koju nam je potom pripremio! Nakon skromnog ručka tražili smo još. Ponovno smo čekali dva sata da kuhar ulovi i pripremi drugu kokoš - smije se 38-godišnji informatičar Neven Kalac. Klasični ručak koji uključuje mršavi batak stoji 15 kuna, a 22 ljudi iz ekspedicije s pratnjom obilno se najelo tek u elitnom restoranu u Antananarivu za samo 800 kuna.
Svinje su kućni ljubimci
Malgažani osim riže i piletine jedu puno ribe.
- Od svinjetine tek ponekad jedu nogice. Svinje su im kućni ljubimci, a krave im uglavnom služe za prijevoz, odnosno vuču. Kotleti su žilavi... - smije se Ana Bakšić.
Na otoku je najviše kršćana. Malgažani duboko vjeruju u zagrobni život i kontakt s mrtvima. Sprovodi su kod njih poprište veselja i plesa. Vjeruju da se mrtvi brinu za njih žive.
- Svakih nekoliko godina provjetravaju pokojnikove kosti. Iskopaju ih i nose po gradu, priređuju zabave na koje donose kosti. Vjeruju da tako mrtvima pokazuju ovozemaljske fešte - tumači Neven Kalac.
Zbog oronulih brodova, kojima svaki tren prijeti potapanje, put na Ile Sainte Marie bio je iznimno opasan i naporan. Turisti na otoke putuju isključivo avionima, no kada je hrvatska ekspedicija odlučila posjetiti rajski otok prepun palmi, avionske karte već su bile rasprodane. Ukrcali su se na čamce koji prevoze isključivo lokalne radnike. Golemi oceanski valovi su pljuštali, a barka je škripjela.
Trinaest ruksaka previše
- Bili smo posve blijedi. Jedan za drugim povraćali smo u jednu kanticu. Muka se isplatila za jedinstven doživljaj rajskog otoka, tropskog ugođaja, prepunog kokosovih palmi. Ali na putu natrag bili smo uvjereni da nam je to posljednje putovanje u životu i da će nas rastrgati morski psi - prisjeća se speleologinja Tihana Dasović.
Pustolovi su, naime, doznali da su samo mjesec dana prije njihove avanture valovi potopili sličnu barkicu. Morski psi tada su raskomadali 45 putnika: dvije nogometne momčadi Madagaskara koje su krenule na pripreme na Ile Sainte Marie. Madagaskarom je nakon nesreće kružio vic da će sljedeći putnici na podvodni nogometni derbi.
Nakon mjesec dana, vraćajući se u civilizaciju iz prve u svijetu službene speleološke ekspedije na "Otoku ispod duge", naši su pustolovi zbijali šale na aerodromu bez piste usred poljane. Važući prtljagu na kućnoj vagi čekali su karte pod vrelinom sunca. Znali su da avion obično kasni nekoliko sati, ali iznenađenjima nije bio kraja. Neposredno prije uzleta posada šesnaestosjeda Air Madagaskara uočila je kako je prtljage previše i bez pitanja iskrcali su 13 ruksaka. Avion je poletio a članovi ekspedicije doma su stigli bez polovice stvari. Nakon brojnih intervencija, torbe su im napokon vraćene, samo zato jer su imali vezu u - Južnoafričkoj Republici.
Piše TANJA KRALJIĆ
