Nešto sam izračunao. Nakon dodavanja poreza s platnog spiska koji svi plaćamo, ove ću godine platiti manji konačni iznos poreza nego moja recepcionarka. Štoviše, poprilično sam uvjeren da ću platiti manje poreza nego prosječni Amerikanac.” Tim se riječima 2006. godine bez imalo ironije mladom senatoru Baracku Obami obratio Warren Buffet, tada drugi najbogatiji čovjek na svijetu.
Buffet nema meko srce, kako je kasnije napisao Obama u svojoj biografiji “Odvažnost nade”, već je izražavao zabrinutost da se stvoreno bogatstvo u državi pogrešno preraspodjeljuje, s posljedicom zanemarivanja javnog obrazovanja, infrastrukture i svega onoga što čini društvo i osigurava nesmetane tokove na slobodnom tržištu zbog čega su ljudi poput njega ostvarili golemi poslovni uspjeh. Ako se to uruši, nove generacije neće dobiti valjanu šansu.
Imat će je samo nasljednici iz bogatih obitelji. A to je, kaže Buffet, kao da formirate olimpijski tim za 2020. godinu tako da u njega birate samo djecu šampiona s Olimpijade 2010. Osnovne ekonomske postavke kažu da će rast BDP-a osigurati društveni prosperitet, stabilne plaće i veći broj radnih mjesta te da je brži gospodarski rast najbolji način za postizanje tih ciljeva. Međutim, povijest nas uči da sustavno podržavanje gospodarskog rasta pod svaku cijenu s vremenom može dovesti do sve veće nejednakosti u društvu, a nejednakost poput bumeranga postaje kočničar gospodarskog razvoja.
Činjenica da je u suvremenom kapitalizmu nestalo ravnoteže u redistribuciji nacionalnog dohotka kakva je nekad postojala, naročito u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Globalno gledano, posljednjih sedamdesetak godina gospodarski je rast konstanta, ali rast za sobom povlači i rast troškova zdravstvene skrbi, osiguranja, troškova života, a realni dohodak to ne prati u mjeri u kojoj bi trebao. Američka ekonomistica i direktorica washingtonskog Centra za ujednačeni rast Heather Boushey tvrdi da je medijan neto plaće jedva zabilježio ikakav pomak tijekom posljednja tri-četiri desetljeća.
Oni koji uspješno posluju u zadanim ekonomskim okvirima pojedine države svake godine imaju sve više novca, konkurencija je stabilna, a porezni sustav odavno je prestao biti progresivan. Primjetan je i sve otežaniji ulazak u tržišnu borbu, što za posljedicu ima zauzdavanje poduzetništva, smanjenu konkurenciju i konačno raspodjelu dobiti na manje tržišnih subjekata. Manje novih poduzetničkih projekata znači manje novih radnih mjesta, manje plaća, manje novih proizvoda i jeftinijih usluga, ali i više dobiti postojećim uspješnim kapitalistima i u konačnici jačanje nejednakosti kao sve dominantnijeg gospodarskog problema. U Hrvatskoj je nejednakost dominantan problem.
Premda državne politike nisu ishodište nejednakosti, one je dobrano potpaljuju. Najprije deindustrijalizacija i neuspješna ekonomska tranzicija, a onda i neravnopravan porezni tretman rada i kapitala podijelio je Hrvatsku na siromašne i bogate regije. Nije slučajno da je jadranski bazen područje na kojem je koncentriran najvredniji dio imovine Hrvata, a da su Slavonci, Ličani i Kordunaši najsiromašniji. Čak i kad imaju jednak broj nekretnina, kuća Dalmatinca više vrijedi na tržištu od kuće ili stana u Slavoniji. Stoga je apsurdno da i jedan i drugi plaćaju gotovo jednak porez i da su im troškovi održavanja nekretnine isti.
Dalmatinac, Primorac i Istrijan svoju kuću tijekom ljeta čak i rentaju i na to ostvaruju dodatne prihode na koje plaćaju paušalni iznos poreza na dohodak. Slavonac, Podravec i Ličanin koji imaju sreću da su zaposleni na puno radno vrijeme plaćaju porez na dohodak svaki mjesec bez ikakve mogućnosti da zarade nešto sa strane. Djelatnost turističkog iznajmljivanja tako je dobro stimulirana od države da se mnogima u priobalju od pripomoći kućnom budžetu prometnula u glavni izvor prihoda. Pošteno bi bilo da onaj tko više zaradi, kad tu zaradu ostvari, na nju plati i veći porez. Iako su gotovo sve razvijene europske zemlje osim Francuske odustale od poreza na bogatstvo, samo nekolicina njih nema porez na nekretnine.
Od europskih zemlja Francuska ubere najviše prihoda od poreza na imovinu i on se kreće oko 4,7 posto BDP-a. Velika Britanija od poreza na imovinu godišnje ubere 4,6 posto BDP-a, Grčka 1,5 posto BDP-a, a Italija 2,8 posto BDP-a, Njemačka oko jedan posto, a Slovenija 0,9 posto BDP-a. Sobzirom na činjenicu da je većina imovine hrvatskih građana u nekretninama, upravo bi porez na nekretnine u Hrvatskoj imao ulogu poreza na bogatstvo. Mogućnost uvođenja tog poreza u Hrvatskoj se spominje s vremena na vrijeme, međutim nijedna politička nomenklatura nije ga imala hrabrosti uvesti. Dijelom da se ne zamjere biračkoj bazi, a dijelom zbog toga što tako država smanjuje socijalni pritisak.
Po principu bolje da su siromašni samo neki nego svi. Međutim, za Hrvatsku dugoročno veći problem predstavlja bujajuća nejednakost dobrim dijelom determinirana geografskim porijeklom nego scenarij po kojem bi bogatiji građani bili manje bogati. S ovakvom politikom, s vremenom će bogati biti još bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Istraživanja su pokazala da je osjećaj nepravde, nejednakosti i nedostatak perspektive glavni razlog iseljavanja. Nije teško pretpostaviti koji su dijelovi Hrvatske demografski najviše opustošeni. Ako ne zaustavimo depopulaciju, što će nam država?
Da, dajte nam poreze, uzmite nam... To će nas sigurno spasit.