Današnji “Marš za znanost” navodi na promišljanje kako u 21. stoljeću uspješno popularizirati rigoroznu znanost i objasniti njezinu vrijednost što većem broju ljudi? Ne uspije li društvo u tome, velik broj ljudi mogao bi krenuti unatrag, vjerujući kako cjepiva nisu korisna ili kako je Zemlja ravna.
Posljedice njihova nerazumijevanja nisu bezazlene. Primjerice, gubitak kolektivne imunosti izlaže i sve ostale ljude riziku od zaraznih bolesti. Nadalje, u Velikoj Britaniji je ismijavanje mišljenja stručnjaka dovelo do Brexita, nakon čega su snažnim padom vrijednosti funte bili zahvaćeni prihodi svih Britanaca. Kada se u budućnosti bude odlučivalo o zaštiti pitke vode, ublažavanju klimatskih promjena, genetski modificiranoj hrani ili saniranju otpada, neće biti kritične mase ljudi koja dovoljno razumije ta pitanja. U izostanku popularizacije znanstvenog napretka, nedovoljno informirana većina demokratskim će putem donositi odluke koje bi mogle ugroziti opstanak svih.
Mnogim je ljudima zabava, međutim, važnija od stjecanja novih znanja, pa su zabavljači svih vrsta znatno bolje plaćeni od gotovo bilo koje druge profesije. No, koliko daleko smije ići znanstvenik u zabavljanju najširih masa kako bi im prenio znanstvene spoznaje? Takmičiti se za interes ljudi u konkurenciji današnje ponude zabave, koja se nudi u svim mogućim oblicima, nije nimalo lako. Izmišljene, lažne vijesti zanimljivije su od profesionalno napisanih. I pseudoznanost, koja vrvi izmišljotinama i netočnim interpretacijama, zabavnija je od mukotrpne i rigorozne znanosti. Lažne vijesti i pseudoznanstvene teorije pobijedit će u borbi za publiku, osim ako se ne počne strože provjeravati vjerodostojnost svega objavljenog. No, malo tko bi želio ograničavanje slobode mišljenja i izražaja na internetu.
Stoga će masovna popularizacija napretka znanosti ostati teškom društvenom zadaćom sve dok većina svjetskog stanovništva ne bude dostatno obrazovana i osposobljena za kritičko razmišljanje. Svatko tko je obišao velik broj država u današnjem svijetu, mogao je doći do zaključka kako države s najvećim udjelom obrazovanog stanovništva nastoje smanjiti podjele svih vrsta u društvu, promovirati toleranciju, u prvi plan stavljati pitanja svog ekonomskog razvoja, obrazovanja i zdravstvene zaštite, te planirati budućnost. Države, pak, u kojima je većina stanovništva nedovoljno obrazovana, nalik su jedna drugoj u svojim problemima: imaju neefikasne državne institucije, opterećene su podjelama u društvu, vladaju stalna napetost i politička nestabilnost, često i nasilje, ekonomija im stagnira ili nazaduje, a u prvom planu su često pitanja pripadnosti etničkim skupinama ili religijama, kao i usmjerenost na zbivanja u prošlosti.
U mnogim takvim državama, veliki pomak u obrazovanju stanovništva nije realno očekivati u dogledno vrijeme. Kako u takvom okruženju doprijeti do najšire publike znanstvenim činjenicama i spoznajama? Uz umatanje tih sadržaja u zabavu, uspješna je komunikacijska strategija i ona utemeljena na nekoj vrsti sukoba. Proglašen ili nametnut društveni sukob uvijek je zanimljiv najširim masama, jer otvara priču u kojoj će netko pobijediti, a netko izgubiti. Možda je dio globalnog uspjeha inovatora i popularizatora tehnološkog napretka Elona Muska i kritičara političke korektnosti Jordana Petersona to što su obojica, na neki način, revolucionari koji su se suprotstavili prevladavajućem. Jer, i pokret protiv cijepljenja, kao i vjerovanje u ravnu Zemlju, također proliferiraju na suprotstavljanju prevladavajućem. Element društvenog sukoba nam je zanimljiv, a informacije koje snažno mijenjaju postojeće mišljenje uzbudljive, dok smo one koje naglašavaju već poznato skloni zanemarivati. Stoga klasičan, pomalo suhoparan način izvještavanja o napretku znanosti možda više nije dovoljno efikasan u svijetu medija u kojima danas vlada neprekidna drama, temeljena na mješavini društvenih sukoba i svih vrsta zabave.
Mnogi bi se u akademskoj zajednici složili da je jedna od njezinih najvažnijih zadaća prosvjetljenje i obrazovanje svih ljudi. No, ako su u današnje doba predominantne taktike za dopiranje do ljudi zabava i društveni sukob, možda je onda akademska zajednica u krivu kada ustraje u konzervativnim oblicima komuniciranja znanstvenog napretka. Tako ona gubi teren i omogućuje proliferaciju ideja poput podrivanja vrijednosti cjepiva, ili pak ravne Zemlje. Stoga je marširanje za znanost, s obzirom na to da implicira neku vrstu društvenog sukoba, inovativna komunikacijska strategija koja bi mogla polučiti više uspjeha u dopiranju do najšire publike važnim porukama o napretku znanosti od tradicionalnih akademskih metoda.
Ovaj put su zaboravili ponijeti zastave SSSR-a i slične "napredne" dodatke?