S igurnosna situacija u Republici Hrvatskoj je stabilna. Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, nema pokretačku snagu niti potencijal za rušenje demokratskog ustavnog poretka, izazivanje nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera. Ekstremističke skupine su malobrojne, neorganizirane i sa slabom potporom javnosti.
Stoga, ni jedna vrsta ekstremizma u Republici Hrvatskoj trenutno ne predstavlja značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti te se prijetnja procjenjuje niskom, objavila je u rujnu hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svom godišnjem javnom izvješću, kojega potpisuje ravnatelj Daniel Markić.
Dvadesetak dana kasnije, mladi je čovjek, kasnije identificiran kao 22-godišnji Danijel Bezuk, s kalašnjikovom u ruci napao središte političke moći na Markovu trgu, ispalivši rafale prema trojici policajaca, jednoga od njih pritom teško ranio pa si na kraju svog krvavog pohoda oduzeo život. Premda će se o kvalifikaciji djela moći sa sigurnošću govoriti tek sa završetkom kriminalističke istrage, za premijera Andreja Plenkovića dvojbe nema. “Dogodio se pokušaj teškog ubojstva, ali po mom dubokom uvjerenju riječ je o kaznenom djelu s elementima terorizma”, poručio je u dramatičnom obraćanju javnosti, pa pozvao sve segmente društva na mobilizaciju. Pritom je i sam započeo obračun s radikalizacijom u društvu pa kao nositelje ekstremizma prozvao Domovinski pokret, Most, poimence Miroslava Škoru, Ivana Penavu, Karolinu Vidović Krišto te od medija TV emisiju Bujica i Hrvatski tjednik za huškanje i govor mržnje koji su mogli, vjeruje Plenković, inspirirati napad na zgradu Vlade.
Iz opozicije, međutim, loptica mu je promptno vraćena natrag, skupa s optužbama da je sudjelovao u stvaranju radikalizma onda kada je to njemu bili oportuno i primjereno kako bi stvorio vladajuću većinu. Također, i novinari su ga podsjetili da je i sam sjedio u “gnijezdu govora mržnje i nesnošljivosti”, kao gost notorne Bujice, ali i šatora u Savskoj. SDP-ov Arsen Bauk kaže kako je nepostupanje i kolebanje svih državnih tijela oko pozdrava ZDS kamen temeljac svih govora mržnje u Hrvatskoj. Dakle, Plenković ga je premjestio iz Jasenovca u Novsku, a sad mu je Novska došla malo bliže, smatra.
– Nije spomenuo onaj prosvjed iz 2015. kada je Specijalna policija morala uklanjati prosvjednike s Markova trga koji su se predstavljali kao hrvatski branitelji. Nije previše reagirao kad su čekićima išli na ploče s hrvatskim grbom u Vukovaru zato što su bile s dva pisma. Govor mržnje je kamen temeljac, a ovo je nadgradnja – kaže Bauk.
I tako unedogled
Usprkos transformativnom procesu koji je Plenković otpočeo gradeći modernu, uljuđenu, demokratsku, tolerantnu državu u suglasju i mirnom suživotu s nacionalnim manjinama, kao odgovor – jednog dijela javnosti – na politiku pomirbe koju premijer provodi u suradnji s Borisom Miloševićem, stigao je Danijel Bezuk, naoružan i odlučan da ubije, a zastrašujuća potpora koju je promptno zaradio na društvenim mrežama, ali i u kuloarima, dijelom i u braniteljskim krugovima, iz kojih i sam potječe, govori o tome da je dječak iz Kutine samo proveo u djelo ono o čemu neki fantaziraju.
“Ljevica na vlasti, desnica na ulicama” već je prepoznatljiv obrazac i hrvatska stvarnost vidljiva tijekom dva mandata SDP-ove vlasti. S povratkom HDZ-a na vlast, novi predsjednik Plenković tijekom godina pomeo je stranačku desnicu, no ona sada diže glavu iz parlamentarne opozicije, paralelno s jačanjem govora mržnje koji se iz virtualnog na nezapamćen način prelio u stvarni svijet. I eto nove prilike za polarizaciju društva. Tko je stvarna žrtva pohoda na Markov trg: policajac ili onaj tko je na njega pucao? Iz perspektive desnice, nikad prihvaćeni Plenković je taj koji formira koaliciju sa strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić, on je taj koji financira postavljanje crvene zvijezde petokrake na neboder u Rijeci, on je taj koji šalje vijenac na Sutjesku u spomen poginulima u partizanskoj ofenzivi, on je taj koji financira novcem poreznih obveznika “prema Hrvatskoj neprijateljski nastrojen” tjednik “Novosti”, on je taj kojemu smetaju insignije pod kojima su ginuli hrvatski branitelji HOS-a, on je taj pod čijom vladavinom mladi napuštaju domovinu, on je taj koji nema odgovor za katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske, on je taj koji nema odgovor na korupciju iz vlastitih redova... i tako unedogled. Kada takvi stavovi ojačaju zbog širenja teorija zavjera, lažnih vijesti i histerije oko koronavirusa, pomiješani s nezadovoljstvom sugestivnih “internet-ratnika” koji potiču na bunt i nasilje protiv znanosti, političkih elita, medija, policije i pravosuđa, odgovore na pitanja zašto je Milanović pod prozor dobio šator, a Plenković kalašnjikov, treba potražiti u metastazama koje se hrvatskim društvom šire još od devedesetih. Za profesora sociologije na katedri zagrebačkog Filozofskog fakulteta Dragana Bagića nema dvojbe o postojanju “ozbiljnog društvenog problema radikalizacije”, kako navodi premijer.
– Postoje i empirijski dokazi odnosno neka istraživanja, poput onog kolege Višeslava Raosa, koja to pokazuju i otkrivaju da je u političkom smislu sve veći udio onih koji sebe na političkom spektru smještaju u radikalne pozicije, i lijevo i desno, ali pogotovo desno. Nedavno sam čitao taj rad koji potvrđuje tezu da imamo taj proces radikalizacije koja traje dugo, godinama – kaže profesor Bagić, dodajući da osobno smatra da proces radikalizacije kreće 2012. godine kada se desni dio političke scene našao u problemu zbog istraga Haaškog suda.
– Odgovor je bila radikalizacija u ideološkom smislu i uloga Tomislava Karamarka u tome procesu je važna, ali nije jedina. Riječ je o širem procesu koji se događa na više frontova, a on je samo zajahao na tome valu. Imali smo mi u tome periodu više događaja koji su poticali na tu vrst ideološke polarizacije – kaže profesor Bagić navodeći primjer referenduma o Ustavnoj definiciji braka koji je za sobom povukao mobilizaciju oko brojnih ideoloških pitanja, potom i dvostruku kolonu u Vukovaru i šator u Savskoj.
Međutim, Tomo Medved – nekoć jedan od prosvjednika, a danas Plenkovićeva desna ruka – ovih dana čvrsto odbacuje ocjene prema kojima je radikalizacija stigla na krilima šatora, inzistirajući na tome da je prosvjed bio odgovor na nedostatak dijaloga s tadašnjom vlašću. Premda u njih danas, kao i prije, mnogi upiru prst, braniteljska zajednica, međutim, nije homogena, kao ni društvo u cjelini, pa se mogu čuti najrazličitijih mišljenja o uzrocima i posljedicama njihova dugogodišnjeg bunta. Evo što o prosvjedu u Savskoj danas misli umirovljeni brigadni general HV-Živko Zrilić, jedan od ratnih zapovjednika 1. gardijske brigade, legendarnih Tigrova.
– Šator u Savskoj dogodio se kao posljedica svih promašenih, svih pogrešnih, svih licemjernih politika kao i pljački hrvatske države i hrvatskog naroda koje hrvatske vlade vode od 2000. do danas prema Domovinskom ratu i dragovoljcima i hrvatskom narodu. Tako su šator u tom trenutku doživjeli pošteni i dobronamjerni branitelji. Na žalost, pokazalo se da je šator bio projekt HDZ-ova dolaska na vlast i to je odavno jasno svima, no plinske boce na cesti su više čin gluposti i kretenizma, nikako terorizma. Isto tako moramo priznati da su događaji oko šatora u Savskoj tako kompromitirali Domovinski rat i njegove sudionike kao ništa do tada i okrenuli protiv nas i onaj dio naroda i javnosti koji nas je bezrezervno podržavao – kaže general Zrilić dodajući kako većina hrvatske javnosti, a i braniteljske, danas ima izrazito negativno mišljenje o tom događaju.
Bez konsenzusa nema uspjeha
Jedna od meta prosvjeda bio je i Bojan Glavašević, za desnicu nedovoljno radikalan sin heroja Domovinskog rata, nekoć pomoćnik ministra branitelja u SDP-ovoj Vladi, danas neovisni saborski zastupnik. Desnici je na zubu i danas, pa je nedavno potaknut Plenkovićevim ekspozeom o radikalizaciji objavio niz poruka koje prima na društvenim mrežama. “Srbine prokleti, stari ti se u grobu okreće. Maloumni parazitu”, samo su neke od njih koje je objavio kako bi zorno prezentirao mehaniku govora mržnje: kako od uvreda dolazi do dehumanizacije mete govora mržnje, a od dehumanizacije do poziva na nasilje.
Kada se neki dan na Markovu trgu dogodio, kako kaže, teroristički čin, odmah je pomislio da je riječ o kakvom “vuku samotnjaku” poput mnogih u SAD i diljem Europe. Potom je potražio studiju američkog Ministarstva domovinske sigurnosti koja se bavi terorizmom takvih “vukova”, iz koje je iščitao neka njima zajednička svojstva, kao što je izloženost narativima nesigurnosti, depresija, socijalna isključenost, kao i mesijanski moment.
– Ovaj dečko je odrastao u toksičnom okruženju koje mu je govorilo “izdajnici vode Hrvatsku, mi nismo slobodni, Hrvatsku treba osloboditi”, a na njegovom Fejsu uočio sam i taj mesijanski moment u kojem se dogodi taj klik kada shvati da je on taj koji mora nešto napraviti – kaže Glavašević, kojeg pitamo kako to da on, također dijete (k tomu, poginulog) branitelja, nije odrastao u ogorčenu osobu.
– Ja nisam odrastao u toksičnom okruženju iako imam branitelje s obje strane, naime moj djed, majčin otac iz Prijedora, također je bio hrvatski branitelj i zatočenik pet srpskih logora. Ali moja je obitelj nastavila sa životom, gledali smo budućnost i obrazovanje i kako dalje, dok su njegovi ostali zarobljeni u 90-ima. K tome, nitko od mojih nije imao oružje, ja oružje ne podnosim ni kada se puca za Novu godinu – kaže Glavašević, koji smatra da je proces radikalizacije otpočeo s Karamarkom i njegovim dovođenje u politički mainstream “likova s desne margine, desnih ekstremista kako klerikalnih tako i nacionalističkih”.
Potom upozorava da je stanje u društvu, generalno, alarmantno zbog zanemarivanja količine društvenog nasilja prema nizu indikatora. Podsjeća da je prema izvješću pravobraniteljice svako četvrto dijete u Hrvatskoj žrtva vršnjačkog nasilja, da je 30 posto djece izloženo nasilju svaki dan te da se čak 16 posto djece može svrstati među nasilnike. Također, nastavlja Glavašević, u prva tri mjeseca ove godine zabilježeno je 50 posto više obiteljskog nasilja nego godinu prije, a ovim strašnim stopama treba pridodati i porast seksualnog nasilja te prekomjernu upotrebu alkohola i droga.
– Sve je to posljedica toga kako smo vodili zemlju u posljednjih 30 godina. Na naplatu nam dolazi nesuočavanje s prošlošću, parazitiranje na nacionalizmu i podjelama koje su naše društvo oblikovale posljednjih 30 godina kakvo danas jest i, ako taj problem želimo riješiti, trebamo početi od najmlađih, s građanskim odgojem u školama – kaže Bojan Glavašević dodajući kako Plenkovića treba podržati “ako je doista ozbiljan u ideji da se radikalizam u društvu smanji” jer bez najšireg konsezusa u društvu, pa ni u opoziciji, u tome neće uspjeti.
Ocjenjujući tendencije radikalizma u Hrvatskoj, sociolog Dragan Bagić ipak je optimist. Dok je djelovanje najviših političkih aktera nekoć potenciralo radikalizaciju, neki pokrenuti procesi danas, poput politike pomirbe, idu u potpuno suprotnom smjeru.
– Ohrabruje i činjenica da je Plenković na takvoj retorici uspio dobiti i unutarstranačke i parlamentarne izbore, a ove potonje većinom iznad očekivanja. To je snažan indikator da društvo u većini priželjkuje takvu retoriku, što omogućuje da se radikali ipak smjeste negdje na marginu – zaključio je prof. Bagić.
Ne postoji radikalizacija.Postoji samo jedno pitanje.Gdje su novci?Gdje su novci iz Rijecke i Dubrovacke banke,iz PIKova,auticesta,Agrokora,HEPa,INE i svih propalih firmi ?