Gradonačelnik Londona Boris Johnson, koga zbog živopisna stila zovu engleskim Berlusconijem, a mi bismo mogli dodati da bi mogao biti engleski Bandić ili Kerum, zaigrao je igru života u kojoj mu je očito cilj da zasjedne u Downing Street 10, ali ulog u toj igri je golem: sudbina Ujedinjenog Kraljevstva, a nakon toga možda i Europe. Gradonačelnik je zaigrao protiv premijera Davida Camerona koji zakazuje referendum o izlasku Britanije iz EU, ali zagovara ostanak. Johnson se odmah izjasnio za izlazak iz EU, a najbolji odgovor stigao je vrlo brzo – vrijednost funte pala je dva posto. Dojam je bio, naime, da bi popularni Johnson mogao presudno utjecati na rezultate referenduma. Ali, ni Johnson zapravo nije za izlazak, nego bi on prvo referendum pa, kad bi izlazna opcija pobijedila, on bi u pregovore s EU u kojima bi Britanci dobili sve što žele samo da ipak ostanu, a onda bi raspisao novi referendum. Pri tome se, čini se, nije dobro raspitao je li takav scenarij moguć jer, po europskim propisima, nakon glasanja više nema pregovora. Pa se, čini se, pokazalo da su u pravu oni koji tvrde da 52-godišnji torijevac i nije najbolji materijal za premijera, a i sam se znao našaliti na svoj račun, rekavši kako su njegovi “izgledi da postane premijer ravni izgledima da na Marsu nađu Elvisa”. Ipak, čini se da ga goni ambicija, kao i rivalstvo jer ga je u karijeri pretekao dvije godine mlađi Cameron, s kojim je bio i u Etonu i na Oxfordu u vrijeme kad je tamo studiralo još nekoliko današnjih političkih lidera u Londonu. Čak i gradonačelnikov otac Stanley, konzervativac koji je bio i europarlamentarac, radio je i za Svjetsku banku i Europsku komisiju, rekao je da bi zagovaranje izlaska Britanije moglo okončati političku karijeru njegova sina umjesto da dobije novi zalet nakon drugog mandata gradonačelnika, koji mu istječe u svibnju.
Boris Johnson, s nadimkom Al među poznanicima, rođen je kao Alexander Boris de Pfeffel Johnson u New Yorku 1964. kao dijete kozmopolitskih korijena, od Rusije, Francuske do Turske: među precima ima Židova, kršćana, muslimana. Pradjed mu je bio Turčin Ali Kemal Bey, koji je bio kratko i ministar unutarnjih poslova u Otomanskom Carstvu na izdisaju, ubijen u ratu za neovisnost Turske, a njegova supruga Winifred, englesko-švicarskog podrijetla, umrla je kratko nakon rođenja njihova sina Osmana. Osmana je engleska baka odvela u svoju domovinu, dobio je drugo ime i prezime i odrekao se turskog podrijetla. Londonski gradonačelnik oba svoja imena, Aleksandar i Boris, karakteristična za Rusiju, vjerojatno duguje majčinoj strani obitelji, prapradjedu paleografu Eliasu Averyju Loweu, koji je bio podrijetlom Židov iz Rusije. Za sebe Johnson kaže da je on u jednom čovjeku “melting-pot” (lonac za taljenje, izraz uobičajen za nastanak Amerikanaca) u jednom čovjeku. A imao je i dva državljanstva jer je rođen u SAD-u, gdje je njegov otac došao na studij kreativnog pisanja prije toga se vjenčavši s Charlotteom Fawcett iz obitelji liberalnih lijevih intelektualaca. Obitelj se idućih godina selila između Engleske i Amerike, Boris je dobio sestru i brata i u nedostatku dječjeg društva s njima razvio bliskost, a pravi otkvačeni Englez postao je na elitnoj srednjoj školi Eton, gdje je počeo koristiti ime Boris umjesto Alex.
Prevario svoga kuma
Razbarušen ne samo frizurom, na račun njegove ekscentričnosti nastali su i vicevi, tvrdi se da je zapravo ruski špijun jer tako su u KGB-u zamišljali pravog ekscentričnog Engleza. Eton je škola koju pohađa najviša engleska klasa, dala je 18 premijera, a školarina je oko 300 tisuća kuna godišnje. Bio je dobar student, ali ne i odlikaš, a nakon diplome iz klasične književnosti i filozofije zaposlio se u konzultantskoj agenciji, no bilo mu je to dosadno i otišao je nakon tjedan dana. Preko obiteljskih veza dobio je posao u The Timesu kao pomoćnik novinaru Davidu Sapstedu. Međutim, zloupotrijebio je svoje veze konzultirajući svog kuma povjesničara Colina Lucasa za tekst o arheološkom otkriću palače Edvarda II. Ali, izmislio je nekoliko rečenica i pripisao ih kumu, no citat je bio povijesno netočan i povjesničar se morao žaliti. Dobio je otkaz, ali se brzo snašao jer je s Oxforda poznavao izdavača The Daily Telegrapha. Pisao je osobitim stilom, obraćao se čitateljima s “moji prijatelji”, sve je bilo garnirano humorom i rječnikom izvučenim iz naftalina, no nije se zamjerao nikome iz elite, a družio se više s bankarima nego s kolegama. Novinarsku karijeru nastavio je kao dopisnik iz Bruxellesa, gdje je bio jedan od rijetkih euroskeptika, a i danas piše za taj list, konzervativni Telegraph, koji je napadan zbog sumnji da na pisanje utječu veliki oglašivači, između ostalih i ruska vlada. U Telegraphu je i objavio kolumnu u kojoj pledira da se na referendumu kaže “ne” Uniji, to je objavio i na svom Facebook profilu. “Ovo je šansa da jednom u životu glasamo za pravu promjenu u odnosima Britanije s Europom. U Bruxellesu će glas za ostanak shvatiti kao zeleno svjetlo za više federalizma i za eroziju demokracije”, zlu sudbu prognozira Johnson, koji se više neće natjecati za mjesto gradonačelnika kojim se proslavio. Jer, bio je prvi torijevac od pojave Tonyja Blaira koji je uspio pobijediti laburiste. No, prije toga politička karijera i nije mu bila blistava, njegove kolumne voljela je Margaret Thatcher, ali ne i njezin nasljednik John Major, koji je htio zaustaviti njegov pokušaj kandidature za Europski parlament 1994. No, i bez Majorova veta Johnson, danas uz Camerona najpoznatiji torijevac, nije uspio, kao ni na izborima za parlament 1997. iako se jako trudio, naučivši nešto i velškog jer se tamo kandidirao. S tim nije uspio ući u House of Commons, ali je dobio poziv na televiziju, u talk-show. Bio je zabavan, gledatelji su ga zapamtili, dobio je nove pozive, prepoznavali su ga na ulici, pa je gostovao i u Top Gearu i drugim TV emisijama, pa je Johnson na neki način proizvod televizije. Pod uvjetom da se odrekne političkih ambicija, dobio je posao urednika konzervativnog lista Spectator, dignuo mu tiražu, no tvrdilo se da se tjednik bavio trivijalnim umjesto važnim temama, a sam urednik nije se proslavio političkim prognozama. Zato je došao na udar i zbog vlastitih homofobnih i rasističkih komentara. Napisao je tako da će Blaira na gostovanju u Africi dočekati crnci s osmijesima poput lubenica. Za gay brak pisao je kako onda nema prepreka da u brak stupe i tri muškarca i pas. Nije štedio ni Engleze, pa je za ljude iz Liverpoola rekao da su “Liverpudlice”. Na kraju je ipak ušao u političku utrku i uspio ući u parlament 2001. iako su se stranački kolege podijelili, nekima je bio zabavan i privlačan, drugima se nije sviđao neozbiljan pristup. Tako je nakon više pokušaja ušao u visoku politiku, slično kao što ni na Oxfordu nije od prve uspio postati predsjednikom Studentskog saveza. Kad je odlučio krenuti u utrku za mjesto gradonačelnika Londona, podržali su ga bankari, a Konzervativna stranka angažirala je stručnjaka za izborne kampanje iz Australije Lyntona Crosbyja, koji mu je zabranio intervjue za ozbiljne novine, dopustivši samo gostovanje na radiju i u televizijskim emisijama koje se emitiraju tijekom dana. Spin-doktor naveo ga je i da podreže kosu i priča manje viceva, ali protivnici su se ipak žalili kako ga ljudi podržavaju jer ih, kažu, nasmijava. Kad su ga laburisti napadali zbog rasizma, pozvao se na svoje tursko podrijetlo i zalagao se za ilegalne imigrante. Pobijedio je popularnog dotadašnjeg gradonačelnika Kena Livingstonea i prvo što je učinio bila je zabrana pijenja alkohola u sredstvima javnog prijevoza. Napadali su ga jer je često kasnio na sastanke, a nakon tri tjedna mandata otišao je na odmor u Tursku. Londonski sustav javnih bicikala dobio je nadimak po njemu “Boris Bike” jer voli bicikle, ali ideja je bila njegova prethodnika Livingstona.
Bio na strani bankara
Kad se kandidirao, mnogi su mislili da je nezamislivo da on postane gradonačelnik, pa je modna dizajnerica Vivienne Westwood rekla kako bi njegov izbor pokazao svu prijetvornost demokracije, no Johnson je ipak uspio i kao višekratno dokazani snob s rasističkim izjavama postao prvi čovjek grada u kome je 55 posto stanovnika rođeno izvan Velike Britanije. Za mandata pokazao je i nešto razumijevanja za siromašne i za useljenike, pa se zalagao za uvođenje najniže plaće i za amnestiju za ilegalne useljenike. Prekršio je uobičajena pravila prema kojima se ne komentiraju izbori u drugim zemljama kako bi podupro Baracka Obamu.
S druge strane, bio je na strani bankara i kad je izbila kriza 2008., a jako je napadao antikapitalistički pokret Occupy London kad se pojavio 2011.
U drugom mandatu glavna mu je akcija bila produljenje rada londonskog metroa i noću vikendom te uvođenje automata za karte umjesto blagajnika. Njegov najpoznatiji skandal izbio je u vrijeme Svjetskog islamskog ekonomskog foruma u Londonu 2013. Malezijski premijer Najib Razak na pitanje o položaju žena u islamskom svijetu rekao je kako u njegovoj zemlji djevojke čine 68 posto studenata. “To je način da nađu muža”, ispalio je njegov domaćin Boris Johnson, publika se smijala, a on je to onda morao danima objašnjavati.
>> Hoće li se zbog britanskog referenduma raspasti EU ili Velika Britanija
>> Velika Britanija zove G20 u pomoć
>> Johnson: 'Poduprijet ću kampanju za odlazak iz Europske unije'
