Ako u početku doista bijaše riječ, to znači da je naša civilizacija njome posvećena. Sad, radi li se tu o usmenoj ili pismenoj riječi ili možda čak o misli, najmanje je bitno. Ono što se napokon s punim vrednovanjem mora prihvatiti jest da nigdje nije rečeno da na početku bijaše novac, menadžer, kredit, hipoteka ili profit. Naknadno smo dodali većinu ovih stvari, očito izvrćući ne samo riječi nego i onu praiskonsku, onu koja je bila prije no što je bilo ičega, koja je lebdjela u tami i nepostojanju spremajući se da osvijetli.
Zeznuta je ta riječ. Pomalo nas obvezuje da se katkad poslušamo i da poslušamo druge, ali, na svu sreću, pronašli smo niz olakotnih amandmana kojima smo uspjeli ograničiti važnost prve riječi i utopiti je u opravdanjima odustajanja od prapostanka. Dakle, doslovno nam je rečeno što jesmo i što bismo trebali biti pa sad treba potražiti točku u kojoj smo odlučili da sve ide drugim smjerom, da nam dana riječ ponese neku drugu okosnicu oko koje ćemo zavrtjeti civilizaciju spremnu na laž.
No postoji još jedna vrlo važna implikacija teorije da na početku svega bijaše riječ. Jer ako je to doista tako, onda bi i novinarstvo moglo preuzeti primat najstarijeg zanimanja od onih drugarica koje tisućljećima neopravdano i s manje ili više prezira i izrugivanja tretirajući ih teretimo najduljom tradicijom profesionalizma. Jasno, sva analogija između ova dva zanimanja tu ne prestaje, kao što ni kurvarluk nije ekskluzivna odlika prostitucije. Samo, razmislite malo, gdje sve u našem civilizacijskom nasljeđu ima toliko jasnih i vidljivih elemenata novinarstva, a da ga mi ne prepoznajemo, da prelazimo preko tih činjenica premda nas jasno upućuju u kojoj se formi stvari odvijaju i zahvaljujući čemu su se dokoturale do naših dana. Već spominjana RIJEČ, izgovorena, napisana ili pomišljena, bila je pažljivo odabrana i redigirana i ona je navijestila.
Onda, prisjetite se onako ovlaš, Mojsije, kada se uspeo na Sinaj da porazgovara s izvorom, „dubokim grlom“, „insajderom“, vratio se, što bi urednici rekli, s ekskluzivom ili, u posljednje vrijeme vulgarizirano, s „robom“, s kojom je onda upoznao čitatelje iz ciljane skupine. Da je bilo interneta i društvenih mreža, naslovi bi tada možda bili i ovakvi: “Mojsije se popeo na brdo zbog razgovora s bogom, a onda se dogodilo ovo...“ ili „Pogledajte što je sve Mojsije donio sa Sinaja nakon što se tamo susreo s bogom“ ili „Mojsije tvrdi da se susreo s bogom, a pogledajte kako mu se narod smijao iza zlatnog teleta“. Šteta što nije bilo interneta. Deset božjih zapovijedi moglo je biti baš zabavno, a ne ovako kruto, imperativno, bez puno opcija da ih se zaobiđe ili proizvoljno tumači. Idemo dalje. Evanđelje pak ne znači ništa drugo nego dobru, radosnu VIJEST. Mojsijev suhoparni izvještaj s politbiroa nebeskog CK time je malo omekšan i Novi je zavjet više gajio reportažni stil, što četiri do nas propuštena evanđelja, te temeljne milovijesti, u svojoj esenciji i jesu.
Kako god da okrenete, priča o Ješuinu životu ispisana je reportažnim stilom, obiđene su mnoge lokacije, kontaktiran je veći broj relevantnih sugovornika, jedino je bilo manjih problema s ilustracijama, ali događaj je toliko živopisno i maštovito reproduciran da čovjeku doista nije teško instalirati vlastiti fotoshop i zamisliti sve te sjajne, ali i okrutne slike. Ješua je isto bio donositelj dobre vijesti, kao što je to činio i njegov prethodnik Yohanan, koji ga je i krstio i koji je, ne znam znadete li, uz mnoge druge, zaštitnik i osuđenih na smrt.
Prilično odgovorna uloga. I kod Baltazara, Melkiora i Gašpara ima itekako vidljivih novinarskih elemenata, jer, gotovo redakcijski potegli su bogovski put da bi potvrdili božju vijest o rođenju spasitelja. Veselje ti navješćujem pjeva se baš ovih dana. I neka, to bi bila prikladna naslovnica svakog pisanog medija, da se čovjeku napokon može javiti nešto lijepo, nešto veselo, jer kako su to definirali dečki iz Zabranjenog pušenja još prije više od 30 godina, „raja traži veselo, ‘ko će slušat tuđu muku.“ Svakome je već stvarno dosta vlastite. Kako smo od evanđeoske riječi koja je bila prvo i koja je jedino mogla najaviti život, kako smo od takve vijesti došli do danas nam najvažnije, one koja broji zaražene i zbraja umrle? Težina univerzuma kao da se svom silom strovalila na osnovnu novinarsku formu prenamijenjenu iz (do)nositelja veselja u promotora zla. Opterećeni potrebom sladostrasnog uživanja u lošem, koje nas je, izgleda, jedino kadro uzbuditi da nam zadrži koncentraciju nad događajem, prestali smo uopće očekivati od bilo koje institucije ili odgovornog pojedinca da nastupi evanđeoski, da nas razveseli, opusti, usreći. Počeo sam ozbiljno vjerovati kako više nitko i ne očekuje dobre vijesti, kako su ljudi jednostavno prestali vjerovati da su one moguće.
Smrti poznatih punile su naslovne stranice, smrti nama ravnih punile su i više stranice u unutrašnjim dijelovima novina, pa je i osmrtnica postala ravnopravna novinarska forma, ne samo zbog sadržaja koji jest notorna vijest nego i zbog količine koja je, redefinirana prostorom novinarske kartice, zauzimala prostor opasno približan „regularnim“ novinarskim tekstovima. Vjesnici smrti. Postali smo statistika umiranja i stvarno ne znam kakve bi direktive Mojsije u ovom vremenu donio s bilo kojeg brda na planetu, što bi autori evanđelja mogli najaviti kao božansko usrećivanje, je li se i sam bog sakrio iza spasa i zbog toga mora tri puta žmiriti ili je kao glavni i odgovorni urednik sebe natjerao da ponovno sjedne nad onu RIJEČ sa samog početka, da se zamisli nad njome i da pokuša smisliti neku primjereniju, što bi urednici rekli, opremu.
Ponestaje nam teksta da bismo uspjeli samima sebi objasniti gdje smo to izgubili veselje života i kako smo se prepustili establišmentu smrti. Barem bi novinarstvo trebalo poštovati riječ, ne da u zabavi i razonodi zaboravi, nego da objasni i obrazuje i tako usreći. Mediji su razapeti između statistike umiranja i amnezije trivijalnog pa je posve neminovno da u amalgamu bezumnih tendencija i smrt postane trivijalnom, a život tek poligon za realizaciju obiju trivija. Ako je u početku doista bila RIJEČ i ako je ona došla od boga i čak i bila sam bog, koja je to riječ?
Više nego ikada sada bi je valjalo otkriti i pročitati, sada kada više ni u što nismo sigurni, kada je vrijeme postalo novac, kada je novac postao bog, kada je bog postao indiferentan, kada je indiferentnost postala religija, kada je religija postala smrt, kada je smrt postala vijest i kada je vijest postala evanđelje mamlaza koji urliču: Zaustavite press!
