Odvažna, britka, argumentirana, elokventna, precizna, energična, uvjerljiva... Zapravo, svoja. A kad je slušamo što i kako govori, za što se zalaže, nekako nam se čini i – naša. Ona je Katarina Peović, izvanredna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, članica Radničke fronte, bivša predsjednička kandidatkinja, a na predstojećim parlamentarnim izborima u 8. izbornoj jedinici predvodit će izbornu listu Zeleno-lijeve kolacije koju čine – politička platforma Možemo!, Nova ljevica, Radnička fronta, ORaH, Zagreb je naš i Za grad.
Zašto ste se 2017. odlučili politički aktivirati i kako je izbor pao baš na Radničku frontu?
Na to me potaknula bolest i smrt roditelja, uvid u nedostatak skrbi za najstarije, palijativne skrbi i manjkavosti zdravstvenog sustava. Također, shvatila sam da djeci ostavljamo opljačkanu, deindustrijaliziranu zemlju koja im ne nudi nikakvu budućnost. Kao i drugi, uglavnom sam tiho negodovala, no onda sam shvatila da se moram priključiti toj maloj skupini ljudi koji su se borbeno i hrabro godinama borili za radnička prava i narodnu većinu.
Video: Slaven Dobrović u studiju Večernjeg lista
Možete li postaviti svojevrsne dijagnoze i reći u kakvom su sad stanju naša država, naše društvo i naša politika?
U predizborno vrijeme svi će političari ponavljati kako je naš problem korupcija, a nemali broj njih otvoreno će optužiti vlastiti narod zbog “mentaliteta”, tvrditi da je to “samo u nas tako” te da se moramo samo ugledati u bogate i prosperitetne zemlje. Malo je onih koji su zapravo spremni boriti se protiv sistemske korupcije, ukorijenjene nejednakosti zbog koje obespravljeni sve više gube jednak pristup obrazovanju, zdravstvu, bivaju osuđeni na iseljavanje ili prekarne poslove. Sistemska korupcija ne može se iskorijeniti a da se ne prekine trendove privatizacije zdravstva i obrazovanja, smanjivanja poreza najbogatijima, fleksibilizaciju rada, deregulaciju – što su sve dosadašnje vlade spremno provodile. Naš problem nije mentalitet već oskudica u kojoj nema dovoljno radnih mjesta, plaće su među najnižima u Europi, radnici rade u prosjeku više sati od ostatka EU, a jedna trećina ljudi živi u uvjetima siromaštva. Sve nedostatke naše okoštale privredne strukture pokušavamo kompenzirati snižavanjem cijene rada i povećavanjem eksploatacije radnika. Treba sve to prekinuti i krenuti drugim putem.
Što mislite, zašto u vrijeme i te kako vidljivih posljedica klimatskih promjena, kao i sve većeg urušavanja radničkih prava, mi u Saboru proteklih godina nismo imali zastupnike koji su bili direktni predstavnici zelenih i radničkih politika?
Zato što bogate elite produciraju političare koji onda u Saboru i šire zastupaju njihove interese. Radnici nemaju vremena za politiku, a njih nema tko zastupati. Zelena rješenja neće biti usvojena u potrebnoj mjeri dok se zadržavamo na kozmetičkim promjenama. Potrebno je mijenjati neracionalni način proizvodnje prema planskoj i održivoj privredi.
Radnička fronta dio je koalicije Zelene ljevice. Na čemu se temelji vaš zajednički program?
Zajednički nazivnik smo našli oko zelene privrede, poboljšanja uvjeta rada, povećavanja društvene jednakosti, demokratizacije i borbe protiv sistemske korupcije.
Očekujete li da će takav vaš program i ono za što se zalažete biti prepoznati kod birača?
Čini se da dolazi vrijeme kada će potiskivane lijeve i zelene politike biti sve više prepoznate kao nužna alternativa politikama koje obespravljuju društvenu većinu i uništavaju okoliš. Mi smo do sada bili u nešto težoj poziciji od, recimo, Slovenije koja već u drugom sazivu parlamenta ima snažnu ljevicu koja je uspjela u tome da digne minimalnu plaću i nametne socijalne i radničke politike. U nas su se kao predstavnici naroda javljali razni demagozi, teoretičari zavjere, nacionalisti. Vrijeme je da se to promijeni.
A što je vama osobno najvažnije promijeniti u društvu?
Materijalne uvjete obespravljene većine. Što nam znače ljudska prava ako nemamo gdje živjeti, nemamo prihode od kojih se može živjeti, nemamo zdravstvenu zaštitu i dostupno obrazovanje?! Cijele generacije su u nas obespravljene, protjerane ili svedene na vojsku slabo plaćenih radnika, u stalnoj nesigurnosti, bez normalnih prihoda i vlastitog stana, što znači i bez mogućnosti za zasnivanje obitelji. Umirovljenici su poniženi i većina ih životari s mirovinama koje nisu dostatne da zadovoljenje temeljnih ljudskih potreba.
Uđete li u Sabor, kakvu ćete političku sliku nastojati graditi jer sad vidimo da su političari oni kojima javnost mahom ništa ne vjeruje?
U politici sam tri godine i od politike nisam uzela ni lipe, sve naknade koje primam doniram za politički rad. Tako je i sa svima u Radničkoj fronti – ljudi ili volontiraju ako im to prihodi dozvoljavaju ili zadržavaju minimum ako je riječ o nezaposlenima i blokiranima. Do sada se nije pojavila politička stranka u nas s takvim principima. Radili smo u puno težim uvjetima nego sada, bez ikakvih sredstava, istovremeno su nam i prijetili i zastrašivali nas. Priključila sam se RF-u jer vjerujem da je takva politička ustrajnost u nas – iznimka.
Kakvu smo mi vrstu političara imali u proteklih 30 godina te postoji li netko od svih njih, bivših i sadašnjih, koga ipak cijenite?
Ne mogu izdvojiti puno političara našeg doba koje cijenim. Recimo, Vladimir Bebić, “bombarder s Kvarnera”, imao je i hrabrosti i ljudskog poštenja i socijalne pravednosti. Većina ostalih je predano radila na svojim privilegijama, uporno, ali konstantno obespravljujući narodnu većinu. Zato je politika u nas s pravom postala omražena.
Video: Mrsić: Bernardić ima problem, građani ne vjeruju u njega kao premijera
Devet mjeseci tijekom 2018. bili ste zastupnica u Zagrebačkoj skupštini. Kako biste opisali te mjesece u blizini Milana Bandića?
Bandić je bahat, beskrupulozan, ali vrlo vješt manipulator. S oskudnim javnim resursima kupuje glasove često i onih obespravljenih protiv kojih je njegova politika izravno usmjerena. Ali on promišljenim mjerama poput naknade za roditelje odgajatelje, donacijama Crkvi i određenim udrugama osigurava svoju poziciju, dok istovremeno vodi sustavne gradske politike koje obespravljuju većinu – osiguravajući određenim interesnim “poduzetničkim” skupinama lukrativne ugovore s Gradom, od outsourcanja poslova održavanja javne rasvjete, poslova s otpadom, do agencijskog zapošljavanja i održavanja softvera. No ne mislim da će smjenom Bandića nestati svi naši problemi. Neki koji se pojavljuju kao “uglađena” alternativa, ističući svoje zagrebačko podrijetlo, ne bi se manje libili oduzimati javni prostor grada za privatni interes.
A što su vam pokazala protekla tri mjeseca u kojima smo imali epidemiju koronavirusa i potres u Zagrebu?
Jedna od prvih mjera koja je donesena, netom prije potresa u Zagrebu, oslobađanje je poduzetnika od plaćanja dijela komunalne naknade i najma prostora. Radnička fronta je ispred Lijevog bloka u Skupštini uspjela donijeti mjeru slične pomoći za radnike tvrtki u stečaju kojima bi se oprostio dio komunalne naknade kako bi radnici naplatili dio svojih potraživanja. No Bandić je već izglasanu mjeru odbacio s obrazloženjem da se komunalna naknada plaća za točno određenu namjenu. S poduzetnicima nije bilo takvih ograničenja, mjera je donesena u samo nekoliko dana. Jasno je kome se pomaže bez pitanja, a tko su oni koji su zadnji u redu.
Što ste pak naučili i shvatili tijekom predsjedničkih izbora jer bili ste kandidatkinja u utrci za Pantovčak pa ste sudjelovali i u predsjedničkoj kampanji, kao i na sučeljavanju?
To je iskustvo osnažilo organizaciju koja je pokazala da je sposobna logistički, s vrlo skromnim sredstvima koja smo stekli volonterskim radom, organizirati jednu uspješnu kampanju. Kada smo se prvi put pojavili s idejom demokratskog socijalizma 21. stoljeća, sjećam se podsmijeha voditelja u studiju. Do kraja kampanje uspjeli smo afirmirati stajalište da ako želimo bolje i pravednije društvo, društvo solidarnosti i jednakosti, trebamo govoriti o promjeni društveno-ekonomskog sustava jer sama zamjena jednih pojedinaca i grupacija na vlasti s drugima neće ništa bitno promijeniti.
Još uvijek se pamti kako ste Miroslavu Škori žestoko odbrusili i očitali lekciju tijekom predizbornog sučeljavanja na HTV-u. Zašto ga sada izazivate na javno sučeljavanje?
Izazivam ga zato da bih imala prilike do kraja ogoliti svu bijedu nacionalističkog profiterstva Imovinskog pokreta i Škore kojeg s narodom povezuje samo imovina koju su prisvojili.
Video: Bačić: Pazit ćemo da nam na listi budu kandidati za kojima se ne vuku nikakvi repovi
Bi li vas iznenadilo, zapravo, šokiralo da Škoro pristane?
Neće on pristati. I na prvom sučeljavanju pokušavao je izbjegavati odgovore. Sučelit će se sa mnom samo ako ga drugi na to prisile.
Uzmemo li u obzir da svi najviše govore o Plenkoviću i HDZ-u, Bernardiću i SDP-u te Škori i Domovinskom pokretu, tko se od svih njih vama čini najopasniji?
HDZ i Škoro su praktički ista politika, a razlikuju se samo po tome što ih vode različiti “kapitalci” koji se bore za vlast. Imovinski pokret je radikalizirao HDZ-ovu politiku jednostavno zato što je vidio priliku oteti dio glasačkog tijela na vulgarnom nacionalizmu, reviziji prošlosti, promociji ustaštva, obiteljaštva i svih oblika netolerancije. SDP pak ni po čemu ne predstavlja promjenu jer je to stranka koja je u dvama mandatima pokazala da će napraviti sve da održi status quo, a dodatno degradira uvjete života većine. SDP je “promjena” koja garantira da promjene neće biti. Njihove politike su arsenal proturječja, slikovnica lijepih želja koja se pokazala malignijom nego što se itko mogao nadati. Radikalno urušavanje radničkih prava, deindustrijalizacija, privatizacija i komercijalizacija svega postali su sinonim za ovu stranku.
Kada vidite da u nas neki ipak smiju nekažnjeno koristi ustaški uzvik “za dom spremni”, što vas spopadne?
Meni nije cilj zgražati se nad promocijom ustaštva, već upozoriti na to što iza tog folklora stoji. Poklič “za dom spremni” izvlači se kao joker svaki put da bi se odvratila pozornost javnosti od loših materijalnih uvjeta života ili od korupcijskih afera HDZ-ovih ministara i namještenika. Isto tako, svaki put kad je Penava vidio velikosrpsku agresiju – ispod stola je dijelio novac svojim prijateljima.
No koliko krivnje za ovakvo stanje u društvu i za ovakve političare snose sami građani?
Nisam sklona tumačenjima da smo si “sami za sve krivi”. Ljudi su obeshrabreni, ucijenjeni, loši materijalni uvjeti nisu plodna podloga za hrabro političko djelovanje. Ljudi koji nemaju zadovoljene temeljne potrebe nisu slobodni ljudi.
Mnoge iznenadi kada doznaju da ste svojevremeno bili gitaristica nekoliko bendova, pa i ženske rock i heavy metal grupe Maxmet čiji je hit bio “Mačke vole grebati”. Kako sad gledate na to razdoblje života?
Drago mi je da sam bila dio toga iako je upravo u doba mog uključivanja u muziku nacionalizam zahvatio glazbu, a formiran je i ZAMP – interesna skupina koja ograničava temeljne slobode i prava na stvaranje i dijeljenje kulturnog i umjetničkog sadržaja.
Imate kćer, školarku. Kako vi i ona ovih mjeseci preživljavate ovu školu na daljinu?
Škola na daljinu ukazala je da internet mora biti besplatan i dostupan svima. Pokazala je da tableti koje su nabavile škole jedva mogu biti nastavno pomagalo, zbog čega su bogatija djeca u tehnološkoj prednosti. Pokazala je također da su djeca obrazovanih roditelja i roditelja koji imaju više vremena u nepravednoj prednosti jer škole i ne prikrivaju da se od roditelja očekuje da asistira djetetu. U Hrvatskoj imamo 300 tisuća djece koja žive u siromaštvu, sumnjam da ta djeca danas uče pod jednakim uvjetima kao ostali školarci. Nastavnicima pak treba priznati predanost i volju. Oni su dokazali da zasluže svaku kunu svoje plaće, a da su zahtjevi za uvođenje međusobne konkurencije nastavnika – besmisleni.
Na kraju, tijekom djetinjstva, školovanja i odrastanja koje su stvari, pojave i osobe najviše utjecale na formiranje vas kao osobe?
Na mene je najviše utjecala moja mama koja je bila skromna, jednostavna i duhovita osoba. Iako nismo dijelile sve svjetonazore, ona je, recimo, bila religiozna, izvrsno smo se slagale. Svakako me, kao i mnoge, odredila i činjenica formiranja na prijelazu iz jednog u drugi sustav – neke usporedbe nužno je zadržati u sjećanju.
Radnička fronta u kojoj nitko nema ni minute radnog staža u realnom sektoru.