Pišem ovu kolumnu pod jakim dojmom. Dojmom nedavno objavljenog podatka iz EUROSTAT-a (a to je jedna od onih rijetkih institucija kojoj još vjerujemo) da je Hrvatska na zadnjem mjestu u EU-u po povećanju udjela obnovljivih izvora energije u potrošnji energije. U posljednjih 13 godina, od 2004. do 2017., udio obnovljivih izvora energije povećali smo za bijednih 3,867 %! To je prava slika hrvatske energetske politike, ali i hrvatske politike i hrvatske energetike. Tko se sjeća, u jednoj od prijašnjih kolumna zdvajao sam nad bravurom politike i vratolomijom struke koja je izmišljajući energetsku statistiku uspjela još u 2015. godini premašiti hrvatske ciljeve u obnovljivim izvorima energije za 2020. Onda se to (nekima) činilo kao dobra ideja, jer smo potezom pera došli u društvo europskih predvodnika u korištenju obnovljivih izvora energije kao što su Danska i Švedska. Pogled oko sebe lako može demantirati takvu smiješnu laž – još uvijek se morate dobro potruditi da uočite fotonaponski panel na nekom od krovova, da o drugim tehnologijama i ne govorimo.
Naša politika i naša struka zaboravljanju međutim, ono bitno – sunce, vjetar i ostali obnovljivi izvori energije su one rijetke tehnologije koje bi mogle nešto značiti u tehnološkom razvoju Hrvatske, u rastu BDP-a, u otvaranju novih radnih mjesta i u zadržavanju i privlačenju stručne radne snage. Takva politika i takva struka očito zaboravljaju i da smo zemlja koja je upropastila gotovo svaku industrijsku proizvodnju i koja nepovratno tone u klopku sve veće ovisnosti o turizmu. Na kraju, zaboravljaju i ono što je postalo jasno i očito čak i djeci – obnovljivi izvori energije su ona zadnja nada u obuzdavanju klimatskih promjena. Onih klimatskih promjena koje mogu potopiti hrvatske obalne gradove i otoke, a od unutrašnjosti napraviti pustinju. Zato je i komentar da jedan bogati Luksemburg ima manje obnovljivih izvora nego Hrvatska potpuno promašen – obnovljivi izvori znatno više trebaju Hrvatskoj nego Luksemburgu.
Pustinja smo u smislu prava i pravde na neki način već i postali. Ako i načas prestanemo gledati na sva ostala područja (a to i nije tako lako…), dobro se to vidi i na području obnovljivih izvora energije. Čim se počelo ozbiljnije poticati obnovljive izvore energije, postao je to pravi El Dorado za različite lovce u mutnom. Rezultat smo svi vidjeli, sustav poticaja se jednostavno urušio. Čista je sreća da su obnovljivi izvori u međuvremenu postali komercijalni i konkurentni jer bi nam inače i ovih 3,867 % bili pravi uspjeh. Sa svakom promjenom vlasti mijenjale su se tarife i kvote, ovisno o tome tko je iz nekog sektora obnovljivih bio bliže vlasti. Pojedini nositelji projekata ostvarivali su ekstra profit iako se vidjelo da pada cijena opremi i lako se moglo korigirati poticaje na jednogodišnjoj ili polugodišnjoj razini.
Pojedini ministri svjesno su kočili razvoj određenih sektora jer su tu vidjeli priliku za razvoj vlastitog biznisa. Lažno se održavao socijalni mir tako da se nije povećavala naknada koju plaćaju potrošači, ali ni cijena električne energije za građane. HEP je propustio priliku iskoristiti poticaje za vjetroelektrane (navodno nije smio, kako sam prošlih dana na svoje zaprepaštenje čuo na jednoj konferenciji), ali je u isto vrijeme izvršio ogroman upad u sustav, ubacivši svoju visokoučinkovitu kogeneraciju što godišnje sustav poticaja košta 300 milijuna kuna. Direktiva EU-a i praksa inače poznaje poticanje visokoučinkovite kogeneracije snaga samo do 10 MW, a ne i komercijalno isplativih postrojenja, ali je u našem zakonu to nekako zaboravljeno ograničiti. I tako dalje, i tako dalje…
Grad Maribor ima više instaliranog fotonapona nego cijela Hrvatska. Pametnome dosta.