Između pozerskog lupkaranja šakom o stol, anemičnih akcija hrvatske diplomacije i najava marševa zbog krize u Piranskom zaljevu, hrvatska javnost kao da je zaboravila brojne druge granične sporove sa Slovenijom. Jedna od takvih bolnih rana na tijelu hrvatskog suvereniteta svakako je i vojarna na Sv. Geri koju su, namjerno ili ne, u zapećak stavili hrvatski političari, ali i mediji.
Nakon uzastopnih inicijativa, pa i najava da će se slovenska vojska povući, osobito između 1998. i 2000. godine, nije se mnogo toga promijenilo. Odlučili smo se stoga i osobno uvjeriti kakvo je stanje na Svetoj Geri nakon porasta napetosti u odnosima između Hrvatske i Slovenije.
Do 1178 metara visokog vrha Sv. Gere od samoga podnožja vodi oko 20 kilometara dugačka vijugava makadamska cesta, s hrvatske strane probijena 1993. godine.
Cesta ogledalo (ne)brige za Sv. Geru
Obilnim kišama prerovana, cesta bi bila izazov i izvježbanim avanturistima u terencima, pa na vrhu, nakon gotovo sata vožnje, nismo očekivali društvo. No na odmorištu, ispred kapelice Sv. Ilije iz 16. stoljeća, zatekli smo izletnike iz Zagreba, Dragutina Žućaka, njegovu suprugu Mariju i njihovu prijateljicu Dragicu Vojnović.
- Nisam bio ovdje godinama i jedva smo se dovezli do vrha. Naši bi trebali malo više pažnje posvetiti Sv. Geri i napraviti tu cestu kako treba pa bi više ljudi dolazilo. Sa slovenskim vojnicima iz vojarne imao sam bliski susret nedugo nakon što se Hrvatska osamostalila. Prolazio sam kraj vojarne, jer sam došao sa slovenske strane, kad me zaustavio njihov vojnik i ljubazno mi rekao da se tamo ne zadržavam. Loše je da se stvaraju napetosti oko ovako lijepog mjesta koje bi ljudima trebalo biti puno pristupačnije - kazao je Dragutin Žućak.
O ljepotama Sv. Gere nismo se mogli sporiti, no na pitanje gdje je zapravo granica, nisu nam znali precizno odgovoriti. Isti smo odgovor dobili i od slovenskog planinarskog para koji nam se uskoro pridružio na odmorištu. Naime, na cijeloj Sv. Geri nema oznake državne granice, a situacija je pomalo i smiješna jer bez ikakvih sankcija svaki izletnik može "skakutati" iz jedne države u drugu. Treba samo prijeći s lijeve na desnu stranu puteljka koji planinski vrh dijeli nadvoje. Tako su od hrvatske kapelice ostaci slovenske crkvice Sv. Jere (Sveta Gera) udaljeni samo nekoliko metara.
Hrvatima zabranjen pristup na hrvatskom tlu
Krenuli smo dalje prema vojarni praćeni zabrinutim pogledima izletnika, uz upozorenje da budemo oprezni jer je to "ipak vojska pod punom ratom spremom". Kako ne bismo napravili "granični incident", držali smo se graničnog puteljka koji od Sv. Ilije vodi prema vojarni. Ostavili smo iza sebe repetitor slovenskog RTV-a i zapuštenu planinarsku kućicu na slovenskoj strani granice. Nakon prijeđenih dvadesetak metara kroz gustu šumu, izašli smo na čistinu pred vojarnom okruženom žičanom ogradom i natpisima o zabrani prilaska objektu. Vojni toranj sa slovenskim barjakom na hrvatskom teritoriju vidjeli smo izdaleka, ali upozorenje izletnika ozbiljno smo shvatili nakon što smo vidjeli bunkere s vrećama pijeska i do zuba naoružanog stražara.
Nakon nekoliko pokušaja da privučemo pozornost vojnika, prema nama su se uputili časnik i vojnik s kacigom, pancirkom i kalašnjikovom u rukama. Predstavili smo se i obratili s osmijehom.
- Kako to da ste još tu? Ima li kakvih naznaka da ćete biti povučeni iz ove postaje? - pitali smo slovenskog časnika.
- Ne mogu ništa govoriti o tom pitanju, a vojni objekti ne smiju se snimati - upozorio nas je časnik na hrvatskom jeziku.
- Znate li vi na čijem je području vojarna? - bili smo uporni.
- Znate, ne mogu o tome ja govoriti - rekao je časnik gotovo skromno i dodao da to pitanje trebaju riješiti slovenski i hrvatski političari.
Unatoč upozorenju o snimanju, željeli smo posvjedočiti kako se i nakon 11 godina okupacije 12.916 četvornih metara hrvatske zemlje na Sv. Geri vijori slovenski barjak. Jer hrvatskom građaninu na hrvatskom tlu nijedan strani vojnik ne može određivati što može raditi u svojoj domovini.
Domagoj Vričko
