Te smo noći otišli spavati kada su odjednom oko pola tri ujutro iz pravca bašče počeli dopirati rafali. Na vrata su nam banuli nepoznati naoružani ljudi. Nisu ništa pitali, odmah su pucali u mene. Pao sam iza vrata. Mama je uzela Martinu u naručje, odveli su ih u drugu sobu. Tri sata sam ležao u polusvjesnom stanju, a kada sam na kraju ustao i došao u dnevnik boravak, vidio sam majku i nećakinju kako leže u krvi - priča Željko Štefančić iz Borova Sela, kojemu su u noći s 20. na 21. ožujka 1992. ubijene tada četverogodišnja nećakinja Martina i majka Bernardica. On je unatoč teškim ozljedama uspio preživjeti masakr koji se dogodio po okriljem noći. Dok je ležao obliven krvlju, kao kroz maglu čuo je razgovor dvojice napadača. Jedan ga je htio dokrajčiti, a drugi je rekao: "Pusti ga, ionako će iskrvariti do ujutro…".
VEZANI ČLANCI:
- I danas, kada se svjetla ugase i kada odem na spavanje, meni se pred očima prikazuju slike tog događaja. U tim trenucima uključim radio prijamnik čiji mi zvuk malo odagna misli. Međutim, od spavanja nema ništa – nastavlja Željko.
Ovaj 61-godišnji Vukovarac jedan je od sudionika tradicionalnog susreta sjećanja na poginulu djecu u Domovinskom ratu u Hrvatskoj "Mali križ - velika žrtva", koji je u subotu po 21. put održan u Slavonskom Brodu. Kod spomenika "Prekinuto djetinjstvo" vijence su položili roditelji poginule djece, predstavnici državnog vrha, Brodsko-posavske županije, Grada Slavonskog Broda, Policijske uprave te predstavnici političkih udruga i udruga proizišlih iz Domovinskog rata.
- Svi cijele godine čekamo ovaj događaj. To je jedina prilika da se svi zajedno okupimo na jednom mjestu, gdje su svi ti osjećaji pomiješani, gdje se razmjenjuju informacije, gdje saznamo koliko nas je još među živima – kaže Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.
U Hrvatskoj je u ratu poginulo 402 djece, od čega njih 28 u Slavonskom Brodu. Iako je od tragičnih događanja prošlo više od tri desetljeća, tuga i bol roditelja ostaju isti. Organizatori obilježavanja trude se na lijep i dostojanstven način sačuvati istinu i uspomenu na svoje najmilije.
- Kroz sve ove godine osjećaji nisu izblijedjeli, čak bih rekla da, što vrijeme više prolazi, sve skupa postaje još emotivnije. U javnosti je sve manje empatije za našu bol, što je i normalno. Ljudi zaboravljaju, godine čine svoje. Međutim, to je nešto što u nama živi i što nikada neće proći - istaknula je Julijana Rosandić.
Banuli? Iz kojeg je to jezika? Onoga tamo?