Slavonija je kao rijeka Bosut. Stisnuta ekonomskom depresijom i divljom privatizacijom, potpuno je stala kao uspavana vinkovačka rijeka koja gotovo uopće ne teče. Kultni hrvatski crtač stripa Dubravko Mataković, koji je na nedavnim lokalnim izborima bio na listi HDZ-a, pratio je iz prve ruke propadanje Slavonije. Iako vidno rezigniran, nije se pretvorio u cinika koji je posljednji put bio optimist u pubertetu. Mataković je i osnivač glazbenog sastava Septica, u kojem pjeva pod umjetničkim imenom "Govnar Smrti".
Vi ste cijeli rat bili u Vinkovcima. Sjećam se vaših ratnih stripova u Nedjeljnoj Dalmaciji. Je li ova Hrvatska ono što ste željeli ili smo dobili nešto drugo?
Iznenadila me i zatekla sva ta privatizacija i sve oko toga što se događalo. Znači, mi smo očekivali da će to biti kapitalizam u kojemu ćemo moći normalno raditi i zapošljavati se. Što ja znam, dogodilo se da su ljudi završili na ulicama, da su propale firme, i to firme koje su godinama poslovale uspješno. Sada, jesu li one bile samo prividno uspješne, ne vjerujem. Vinkovački PIK imao je tisuće radnika. Tu je žitnica, tu su Borinci i sve je odjednom propalo. To je ono što je loše ispalo.
Koliko je to bila cijena tranzicije koju smo morali platiti, a koliko svjesno uništavanje ili pogodovanje tajkunima?
Nisu oni previše razmišljali hoće li uništiti firmu. Jednostavno je to ljudska gramzivost. Jednom sam radio ilustraciju za tekst o nekom glupologu Talijanu koji je proučavao koliko ima glupih ljudi na svijetu. On je zaključio, a meni se to uvijek tako činilo, da je 80 posto ljudi glupavo. Kao i ovi koji su razmišljali da će uzeti sve sebi, meni će biti dobro, drugima će biti loše. Na taj su način stvorili protivnike i koče napredak. Netko tko pametno razmišlja dopušta svima da rade, a samim time i on napreduje. Samo budala može napraviti tako velike štete. To je ta gramzivost, meni treba sve. Što će ti milijuni?
A onda ne može doći u kavanu i popiti kavu?
Ne znam kakav je to život, ne mogu to zamisliti. Nisam čovjek takvog profila da bih takvo što napravio i da se mogu staviti u položaj takvog čovjeka.
A što vas je ugodno iznenadilo? Neki moji prijatelji uvijek ističu kako sada imamo dobra vina u odnosu na ona u vrijeme komunizma.
Da, recimo vina, pa su sada uz vina i regionalne kuhinje došle u prvi plan. Ima tih stvari, teško mi je sada o tome ovako iznenada.
Što znači ulazak u EU za vas osobno, ali i za Vinkovce i uopće ovaj dio Slavonije?
Ne znam. Vidjet ćemo. Uglavnom, ja nikada nisam bio euroskeptik. Otkad je Hrvatska krenula prema Europi, odmah su krenule nekakve priče da će nas oni, ne znam, porobiti i da će doći tisuće i stotine tisuća Rumunja i Bugara koji će nama uzeti radna mjesta. Već je veliki iskorak da možete otići na Zapad s osobnom iskaznicom, nakon nekog vremena neće trebati ni to. Oslobođeni carine, trebali bi neki proizvodi i pojeftiniti. Svi bi sada ne znam što, ali ja mislim da nam ne može biti lošije nego što nam je sada.
Kako vas se dojmila naša proslava ulaska u EU?
Mi smo ovdje imali svoju proslavu pa nisam gledao onu glavnu u Zagrebu. Naša je proslava bila temeljena na povijesti Vinkovaca jer se možemo podičiti da živimo u gradu koji je kontinuirano naseljen u posljednjih 8,5 tisuća godina.
Pratite li politiku i ove sukobe između Karamarka i Milanovića?
Jako slabo. Ja to samo ovako leteći. Dnevnik gotovo da uopće ne gledam. To se godinama svodi na isto i onda sam sebe uhvatim u nekim razgovorima i polemiziranju oko nečega što ničemu ne vodi. Moja mama prati sve vijesti, gleda Sabor, raste joj tlak zbog toga što je netko rekao.
Kako biste vi sebe politički odredili? Konzervativac ili liberal?
Nešto onako u sredini. Nisam previše liberalan, donekle jesam, ali nisam ni konzervativan. Onako.
Koliko je rat utjecao na vaša politička stajališta?
Utjecao je strašno. Do jučer sam takoreći živio s tim ljudima. Osobno sam poznavao Gorana Hadžića koji je išao s mnom u gimnaziju. On je godinu dana stariji, ali mi smo se poznavali. Nisam osjetio da sam se nekome nešto zamjerio ili da sam nekome zbog nečega kriv, a meni padaju granate po glavi i ne znam hoću li preživjeti do sutra. Normalno je da to utječe na moj stav o njima. S tim da su oni sve to podržavali i da su ispraćali tu vojsku. Mi smo bili najgori ustaše i neprijatelji. Meni ustaše nikada ništa nisu značili, kao ni partizani. Moja je obitelj uvijek bila sa strane, malo duža priča, nije bitno, ali nikada nisam dobio od oca neku desnu opciju. Sada sam ja neki ustaša.
S Hadžićem ste komunicirali u gimnaziji?
Bili smo u istoj smjeni u gimnaziji. On je poznavao jednog moga prijatelja. I onda smo tako pod odmorom razgovarali. On me često zvao. Bio je uvijek raspoložen i ono... Ja sam se začudio kada sam ga vidio. Prvo ga nisam prepoznao s bradom.
Dobro je stajao sa ženama?
Ne znam. Bili smo klinci, drugi, treći razred gimnazije.
Bio je prihvaćen u društvu?
On je iz sela Pačetina. Nije se previše zadržavao u gradu da smo se mogli družiti ili nešto. Ali znali smo se. Pozivao nas je da dođemo u Pačetin. To je jedan od primjera, a bilo ih je još.
Za rata ste komunicirali?
Nisam s njim poslije uopće imao komunikaciju. Bilo je međutim nekih dobrih mojih prijatelja koji su završili kao četnici u Mirkovcima.
Jesu li se ti nakon rata vratili u Vinkovce?
Pa nisam nikoga vidio.
A kakva je situacija sa Srbima koji žive u Vinkovcima?
Ja imam prijatelje Srbe i s njima normalno komuniciram otprije. Nikada nisam dijelio ljude prema tome. Bio sam s nekim dobar ili nisam. Bilo je Srba gadova, bilo je Hrvata gadova. Bilo je dobrih Srba, bilo je dobrih Hrvata. Nije me zanimala nacionalnost.
Prije rata, ako se dobro sjećam, Vinkovci su bili najveće željezničko čvorište u bivšoj Jugoslaviji. Koliko su se Vinkovci od samostalnosti Hrvatske promijenili i nekako provincijalizirali?
Puno su se promijenili. Dosta je došlo ljudi sa strane, sa sela i iz Bosne. Ne bih htio pljuvati po njima, ali promijenila se struktura stanovništva. Nisu Vinkovci više kao što su nekada bili. Drukčiji su. Čak primijetim među mlađim naraštajima da se promijenio taj vinkovački govor. Naš govor, koji je sličan vukovarskom, počeo je više vući na Gradišku i Brod. Čudno. Čudan neki naglasak i čudna neka komunikacija. To pripisujem novom miješanju. S tim da je i došla neka svježa krv što se tiče genetike. Vidim tu omladinu, prekrasne dečke i cure. Baš su izrazito lijepi.
Možda čovjek s nekim godinama samo stvari gleda drugim očima?
Nije. Ja sam objektivan.
Znači sada su Vinkovčani ljepši nego što su bili?
Jesu. Jesu.
Možda je riječ i o standardu. Sada se bolje i zdravije jede, ljepše se odijevaju, ima više šminke?
Pa i to isto. Možemo mi pričati da je u socijalizmu bilo bolje.
Razgovarao sam s vama prije nešto više od godinu i pol. Onda ste rekli da u Vinkovcima od neovisnosti vlada HDZ i Tomislav Čuljak koji je tada bio nepoznat na nacionalnoj razini. Koliko je ovdje HDZ još uvijek jak?
HDZ je jak, ali mislim da ima i relativno jaku oporbu. Nisam izravno uključen u to. HDZ je ovdje od početka i nikada nije bilo upitno i čupavo da će izgubiti.
Vi ste bili na listi HDZ-a. Mnoge je to iznenadilo.
Pa da. Bio sam.
Je li to bila neka kombinacija za posao. Vidim da ste ovih dana dobili posao u gradskom kazalištu.
Pa ne. To je uletjelo nakon toga. Što se tiče tog posla, to smo pregovarali nekoliko godina. Sada su se stvorili uvjeti. Slučajnost je što je to ispalo u ovo vrijeme. Ja sam upao na listu HDZ-a i to je odmah povezano s time. Da je bilo neko kupovanje i prodaja.
Je li bilo takvih priča?
Bilo je.
Kao i on se prodao?
Da. Da.
Jesu li građani postali cinični u tom smislu da ne očekuju ništa za opće dobro pa sada svi gledaju samo svoje interese?
Ja mislim da ne. Uvijek imate neke koji će govoriti protiv vladajućih, a ništa neće sami poduzeti. Normalno je da se pojavljuju nova imena koja u određenom trenutku požele nešto napraviti kao što sam i ja uletio.
Jeste li o angažmanu u HDZ-u razgovarali s Čuljkom ili gradonačelnikom?
Oni su meni ponudili, a ja sam ponudu prihvatio bez razmišljanja jer sam vidio mogućnost da na neki način sudjelujem u kreiranju. Mislim da bih mogao nešto, ne nešto, nego dosta doprinijeti u kulturi.
Kako su vas primili HDZ-ovci?
Izvrsno. Sada ispada da ja širim neku propagandu, ali ljudi su prema meni bili otvoreni i srdačni.
Niste vjerovali da HDZ-ovci mogu biti tako dobri?
Većinu sam njih poznavao otprije, ali smo bili na bok.
Znači, drago im je što ste im se priključili?
Da. Drago im je. Oni su u meni vidjeli neku svježu krv, što ja znam. Neki ljudi su pomislili da sam ja izdajnik. Čega? Svojih stavova?
Tko vam je to prigovorio?
Priča se, piše se po forumima, po tim nekim komentarima. To je prije svega moja osobna stvar.
Kako se snalazite na političkim forumima i sastancima?
Do sada nisam bio na tim sastancima, osim na nekoliko predizbornih skupova. Službeno nisam ni u kakvom odboru.
Niste član HDZ-a?
Jesam, ali nisam ni u kakvom službenom odboru. Samo sam zaposlenik kazališta.
Ipak je velika promjena svaki mjesec plaćica.
Trebalo bi biti. Da samo dobio ponudu prije 10-12 godina, kada su mi dobro išli poslovi, razmislio bih hoću li prihvatiti ponudu. Ovo mi se ukazalo kao dobro rješenje. Samim tim što imam više obiteljskih obveza, a i neka sigurnost. Nisam više 20-godišnjak da me sada briga.
Što su vam rekli na ovu avanturu poznati Vinkovčani, recimo Goran Bare? Komunicirate li s njim?
Ne, iako bi me on vjerojatno ispljuvao. Znanci i prijatelji to bi odobrili. Samo su mi zamjerili neki koje ne poznam ili koji su mi na neki način zlobni.
Možete obećati da nećete biti onaj partijski čovjek?
Nisam partijski čovjek. Na tom razgovoru s vodećim HDZ-ovcima skrenuo sam pozornost na moj izričaj, način djelovanja, moj izgled, moje umjetničke izlete. Oni su rekli, ma ne, dapače, trebamo takve ljude.
Znači, i Čuljak je to rekao?
I Čuljak.
U Vinkovcima je prije rata bio salon stripa.
Prošle godine je obnovljen. Bio je uspješan i medijski dobro popraćen. Onaj je bio jugoslavenski. Iako se trebao zvati salon stripa. Morao je biti jugoslavenski, to su prišili. Sada je samo salon stripa. Iz tog razloga smo izbjegli i pridjev hrvatski. Normalno je da je hrvatski, nije turski ako je u Hrvatskoj, ali je zasad temeljen na hrvatskim autorima. To što smo mi na pola puta između Zagreba i Beograda to uopće nema veze. Pogotovo jer su vlakovi sada vrlo rijetki
Živjeli ste, kako ste jednom rekli, u beznadnom socijalizmu, zatim je došao rat i težak oporavak od ratnih razaranja, a sada smo ponovno u gospodarskoj depresiji. Neki kažu da je sada depresivnije jer smo za vrijeme rata imali barem nadu?
Točno. Očekivali smo strana ulaganja, kapitalizam. Jedno vrijeme je bilo, barem što se mene tiče, poslova i honorara. Međutim, u zadnje dvije godine je katastrofa. Oni honorari koje sam imao recimo 1998. i 1999. godine triput su umanjeni.
To nije samo vaš slučaj?
Vjerojatno da. Ne samo da su se honorari smanjili nego su se poslovi smanjili.
Koliko je današnji strip bitan i utjecajan? Čini mi se puno manje nego prije.
Kod nas da, ali vani je navodno bolje. Strip se uglavnom sveo na albume. Nema ili ima vrlo malo tih nekih tjednih ili mjesečna izdanja.
U posljednje vrijeme ste jako puno prisutni na internetu. Popularnost ste stekli tijekom devedesetih na zadnjoj stranici Nedjeljne Dalmacije. Kada ste bili popularniji, kada su vas ljudi više poznavali?
Mislim da me sada više poznaju iako meni popularnost ne znači ništa. Ispada kao da sam u rangu nekakve estradne zvijezde. Nisam, ali me ljudi, što ja znam, prepoznaju već po faci. Nepoznati me pozdravljaju u gradu jer sam prilično eksponiran. Ne toliko na TV-u, ali imate taj internet i Facebook.
