U čemu je sličnost imeđu ptičje gripe i Europske unije? Pitanje i nije tako besmisleno kao što se čini. Jer, sličnost je u tome što Hrvati i Uniji i ptičjoj gripi pridaju izrazito preveliku važnost, pa i u jednome i u drugome vide rješenje za sve svoje probleme. Razlika je samo u predznaku.
Evo primjera. Najprije za Uniju. Dan nakon početka pregovora većina novina donijela je na prvoj stanici naslov: Hrvatska u Europi, ili već nešto u tom smislu. Dakle, čim su oni tamo pristali s nama razgovarati, odmah je sve i gotovo, sretni smo i blaženi. Onda primjer za gripu: još i prije nego je stigla, ljudi koji su vidjeli kakva tromog i bezvoljnog gradskog goluba, obilazili su ga u širokom luku i o tome javljali Veterinarskom fakultetu.
Dakle, opet nešto definitivno: ptičja gripa je isto što i apoklipsa i ona će nam svima doći glave. Dakako da je i jedno i drugo neumjereno i besmisleno. Dakako da je iluzorno vjerovati kako će jedan događaj koliko god velik i važan bio posve promijeniti naš život, ili čak i ovaj svijet. Pa, zašto onda toliki ljudi čeznu za konačnim rješenjima, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu?
Meni se čini da je to zato što se još nisu snašli u kapitalizmu, pa u njemu silno pate. Jer, kapitalizam, dakako, ima i dobrih i loših strana, ali oko jedne će se stvari svi složiti: kapitalizam znači neizvjesnost. A neizvjesnost je tjeskobna, pa je naši ljudi mrze. Ako imaš novca, moraš ga investirati, a u tome možeš pogriješiti i sve izgubiti: nitko ti ništa ne garantira. Ako nemaš novca, nego radiš u firmi, postoji opasnost da firma propadne, pa ti ta misao stalno visi za vratom.
Ako firma propadne, od tebe se očekuje da preuzmeš odgovornost za svoju dalju sudbinu, a to opet znači neizvjesnost. Tako je i u svemu drugome: stalno se treba opredjeljivati, stalno donositi nekakve odluke. Što se god dogodi u svijetu, u državi, ili u mjesnoj zajednici moraš o tome stvoriti svoj stav i taj stav braniti, a lako ti se može dogoditi da budeš u krivu. Nitko od tebe ne traži da misiš na određeni način, ali upravo u tome i jest najveća tjeskoba. A tjeskobu mi nikako ne volimo. Mi bismo htjeli da netko drugi umjesto nas odluči, da skine odgovornost s naših leđa i pusti nas da živimo kao što smo navikli. Zato se tako mnogo nadamo od velikih događaja: očekujemo da će oni jednom za svagda sve riješiti. Ili ćemo biti primljeni u tu blaženu Uniju, pa ćemo se tako naći u raju, ili će nas ptičja gripa sve potamaniti, pa ćemo biti u paklu. Ali, tjeskobi će doći kraj.
A to je, dakako, smiješan stav. Ne samo zato što je kukavički, nego još više zato što nema apsolutno nikakva temelja u zbilji. Unija i gripa, braćo i prijatelji, naprosto nisu raj i pakao. Dokaz je tome u činjenici da od gripe nije sigurna ni sama Unija.
