Poslije poraza naših rukometaša od Francuza Hrvatska je pokunjena i
razočarana. Budu li na kraju rukometaši čak i peti na svijetu, ta
činjenica neće promijeniti spomenuto osjećanje. To što su igrali
atraktivno i efektno, što su imali sedam uzastopnih pobjeda, samo će
svemu još dodati gorčinu.
Do poraza od Francuza bili su nacionalni heroji, zbog čijih su se
utakmica na brzinu svršavali ili odgađali poslovi. Poslije njihova
sloma, Svjetsko rukometno prvenstvo Hrvatsku zapravo više i ne zanima.
Možda smo svi od naših rukometaša previše očekivali. Možda smo druge
ponešto podcjenjivali. Igrali smo pošteno – a ispali naivni. Da je bio
drukčiji, umjesniji i pravedniji, sustav natjecanja, možda bi sve bilo
drukčije.
No i s malo više “mudrosti Zapada“, s malo više “lukavosti uma“, možda
se moglo ići do cilja. Ispali smo naivni kao i u mnogo čemu drugom. Pa
i važnijem. Da nam se valjda ne bi prigovorilo da nešto mućkamo,
petljamo i muljamo, da se “ponašamo balkanski“, mi smo pobijedili
Španjolce. Umjesto logike i matematike, mi smo izabrali poštenje. I
naletjeli na tvrde, iskusne i logične Francuze.
Već izmoreni od stalnog “umiranja u ljepoti“, od tipične želje malih
naroda da se svima svide, pali smo kao žrtve vlastite naivnosti. Zar bi
bilo nepošteno i “politički nekorektno“ da smo protiv nevažnih
Španjolaca odmarali naše glavne igrače, da smo ih čuvali za utakmicu
koju je trebalo pobijediti? Kao da je taština pobijedila logiku! U
takvim prilikama obično pobijediš u nebitnom, a izgubiš u bitnom. Tako
smo i mi svladali nebitnu Španjolsku, a izgubili od bitne Francuske.
Kao da nam je i rukomet počeo sličiti politici i ekonomiji, da je i u
njemu postao važniji efekt od efikasnosti, šarm od rezultata. Našim je
političarima najčešće važan dojam kakav će ostaviti pred Europom i
svijetom. Porazno je ako je postao i rukometašima!
RIJEČ - DVIJE
