Čovjekov je najbolji prijatelj. Tijekom tisućljeća razvio se u vjernog čuvara, lovca, miljenika, pa i terapeuta. No, odakle je pas uopće stigao ovamo, u Europu i u Hrvatsku. Nova studija objavljena u uglednom znanstvenom časopisu Science pod nazivom Origins and genetic legacy of prehistoric dogs odgovara upravo na ta pitanja. Potrebno je naglasiti da su u ovom istraživanju, predvođenom znanstvenicima sa Sveučilišta u Oxfordu, Instituta Francis Crick i Sveučilišta u Beču, sudjelovali i stručnjaci iz četiri hrvatske institucije: dr. sc. Dragana Rajković iz Arheološkog muzeja Osijek, dr. sc. Daria Ložnjak Dizdar iz Instituta za arheologiju iz Zagreba, dr. sc. Maja Pasarić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba te dr. sc. Mario Novak iz Instituta za antropologiju iz Zagreba.
Dakle, psi su prva udomaćena životinjska vrsta, no malo se zna o njihovoj povijesti i do koje je razine ona povezana s ljudskom. Ekipa znanstvenika koja potpisuje ovaj rad sekvencirala je 27 drevnih psećih genoma te otkrila kako svi psi dijele zajedničko porijeklo, no ono je različito od današnjih vukova, s ograničenim utjecajem vučjih gena od udomaćivanja pasa, ali ipak značajnim protokom gena od psa do vuka.
Prije nekih 11.000 godina, stoji u uvodu studije, odvojilo se najmanje pet glavnih povijesnih pasmina, iskazujući tako duboku genetsku povijest pasa u paleolitiku. Paralelna analiza ljudskog i psećeg genoma otkriva dijelove povijesti psa koje se poklapaju s ljudskom, uključujući zajedničku povijest u Levantu te u ranoj poljoprivrednoj Europi. Drugi se dijelovi povijesti razlikuju, uključujući tu i razvoj psa kao čuvara stoke u stepama zapadne i istočne Eurazije te cjeloviti preobražaj neolitičke povijesti europskog psa. U ovoj studiji vidljivo je da svoje porijeklo vuče od vuka. Kako je pas uopće nastao, upitali smo dr. Novaka.
U početku je bio drukčiji odnos
– Prema rezultatima genetičkih istraživanja, najvjerojatnije da je direktni predak modernog psa danas izumrla populacija kasnoledenodobnog vuka. Moderni psi nisu se razvili iz iste loze roda Canis iz koje su nastali moderni vukovi što je pokazalo i ovo istraživanje, a sličnost između današnjih pasa i sivih vukova najvjerojatnije je posljedica njihova genetskog miješanja. Genetsko razdvajanje između tih dviju vrsta dogodilo se prije otprilike 27.000 i 40.000 tisuća godina, tj. netom prije ili tijekom posljednjeg glacijalnog maksimuma – rekao je naš znanstvenik.
I ova studija, dakle, potvrđuje kako nema dokaza da se radi o višestrukom porijeklu današnjeg psa. Radilo se samo o jednoj, danas izumrloj populaciji vuka, u najboljem slučaju više populacija koje su bile vrlo povezane. Također, studija dokazuje kako današnji psi zapravo i nemaju puno vučjih gena, ako uopće, već je upravo obrnuto – vukovi imaju više psećih gena. Znanstvenici su identificirali genetske rođake drevnog i današnjeg psa među ni manje ni više nego sivim vukovima. Izgleda tako da je drevni pas imao više emocija prema vuku nego vuk prema njemu! Da psi imaju više vučjih gena, bili bi skloniji sivim vukovima, a to doista nisu.
Dokazana je veza između drevnog američkog psa i kojota te između afričkog psa i afričkog zlatnog vuka, no uzorak je premali da bi se utvrdilo tko ima više čijih gena. Pasmine su nešto drugačija priča. Na raznolikost pasa u početku su utjecale vučje populacije u Europi, Bliskom Istoku, središnjoj Aziji, Sibiru i istočnoj Aziji, ili više njih istodobno. Riječ je, dakle, o drevnim precima današnjih pasa.
– Sekvenciranjem drevnih genoma 27 pasa iz Europe, Bliskog istoka i Sibira od kojih su neki živjeli prije gotovo 11.000 godina otkriveno je da je u tom razdoblju, tj. neposredno nakon ledenog doba, već postojalo najmanje pet vrsta pasa različitog genetskog podrijetla. Čini se da psi s područja Europe iz razdoblja mezolitika i neolitika potječu od dvije vrlo različite populacije, jedne povezane s bliskoistočnim psima, a druge sa sibirskim psima. Istraživanje je pokazalo da su se tijekom posljednjih 10.000 godina ove rane pasmine miješale i stvorile pse kakve poznajemo danas. Iako europski psi koje danas poznajemo dolaze u čitavom nizu oblika i varijacija, oni genetski potječu od vrlo male skupine koja je nekada postojala, objasnio nam je dr. Novak.
No najvažnije je pitanje odnos čovjeka i psa. U kojem je trenutku pas postao tako blizak čovjeku kao što je danas, koliko su im se povijesni putevi preklapali da bi to uopće bilo moguće? Vrlo je očita razlika u duljini egzistencije jedne i druge vrste. Današnji ljudi postoje više od 40.000 godina, pas oko 14.500. Povijesni put psa u pravilu nije pratio put čovjeka. Primjerice, čovjekova populacija bakrenodobnog Irana različita je od one neolitičkog Levanta, no psi su u obje regije isti. Ljudi neolitičke Njemačke i Irske više naginju onima u Levantu, dok psi s tog područja inkliniraju sjevernoeuropskim lovcima sakupljačima. No i ljudi i psi istočne Azije bliži su europskim nego bliskoistočnim populacijama.
I čini se kako je dinamika razvoja psa u Europi velikim dijelom sličila razvoju čovjeka. Razvijali su se paralelno. Isto vrijedi i za migracije. Grupa ljudi s Bajkalskog jezera migrirala je u Ameriku, a psi su došli znatno kasnije, dakle ne istodobno s ljudima s te lokacije. Za nas je posebno interesantno što su neolitičke kulture koje su do našeg područja stigle s Bliskog istoka sa sobom povele i pse, a nakon njihova dolaska pojavilo se i prvo obrađivanje zemlje. Bio je to, dakle, početak poljoprivrede u Europi. Ranije su neki od znanstvenika koji potpisuju i ovu studiju, objavili rad u kojem se utvrđuje kako je jedna od lokacija gdje je u Europi počela poljoprivreda, upravo istok Hrvatske. Jedno od pitanja koje još čeka odgovor jest kako to da su se psi širili prostorom Eurazije.
I to je dokaz da pas i čovjek nisu bili ovisni jedni o drugima, no nemamo odgovora zašto je pas ‘odlučio’ seliti se po ovom prostoru. Dakle, očito je da u početku odnos čovjeka i psa nije bio nimalo nalik ovom kakav poznajemo danas.
– Pitanje zašto su čovjek i pas odlučili zajedno koegzistirati ni danas nije objašnjeno do kraja. Odnos čovjeka i psa je vrlo kompleksno pitanje – taj odnos nije jednosmjeran i najvjerojatnije je nastao na obostranu korist, tj. ljudi su uvidjeli koje koristi imaju od pasa i obratno. Točno mjesto domestikacije psa nije poznato, a prema poznatim podacima to se moglo dogoditi na području zapadne Europe, u arktičkim prostranstvima i/ili u istočnoj Aziji. Proces je najvjerojatnije započeo pred otprilike 25.000 godina, a prema arheološkim dokazima (koštanim ostacima pasa) s nalazišta Bonn-Oberkassel u Njemačkoj, taj proces mogao je biti dovršen pred otprilike 14.500 godina kako se datiraju i koštani ostaci s tog nalazišta. Paleogenetičko istraživanje u časopisu Science također je pokazalo da su psi i ljudi zajedno dijelili ključne trenutke u ljudskoj povijesti. Npr. tijekom širenja zemljoradnje iz Male Azije prema Europi psi su pratili ljude u njihovim migracijama, potvrđuje dr. Novak.
Isto tako, studija se poziva na još istraživanja kroz više disciplina, kako bi se točno utvrdilo gdje se pas pojavio prvi put. Psi koji su došli s prvim poljoprivrednicima neolitika iz Male Azije susreli su se s onima koje povezujemo sa zapadnim lovcima sakupljačima. I u tom susretu došlo je i do transformacije porijekla današnjeg psa, prije nekih 7000 godina.
Dva mlada mužjaka
No kako je pas stigao kod nas, gdje se nalaze prvi tragovi danas vjerne domaće životinje?
– Prema mojim saznanjima, najstariji do danas poznati ostaci modernog psa u Hrvatskoj zabilježeni su u ranoneolitičkom sloju na nalazištu Crno vrilo kraj Zadra. Koštani ostaci psa (fragment donje čeljusti i dva zuba) iz tog nalazišta stari su otprilike 7500-8000 godina. U istraživanju objavljenom u časopisu Science prvi su put sekvencirani drevni genomi pasa iz hrvatskih arheoloških nalazišta. Riječ je o dva psa: jedan potječe s nalazišta Aljmaš – Podunavlje gdje je unutar bakrenodobnog naselja istražena jama (oko 2600.-2400. pr. Kr.) u kojoj su otkriveni ritualni ukopi goveda te psa starog svega nekoliko mjeseci; u drugom slučaju riječ je o nalazištu Sotin – Srednje polje gdje je na rubu bakrenodobnog naselja istražena jama (oko 3000.-2900. pr. Kr.) u kojoj je bio ukopan pas star oko jednu godinu. U oba slučaja riječ je o vrlo mladim jedinkama, mužjacima koji su genetički vrlo slični. Po svojim karakteristikama najbliži su im istovremeni primjerci iz Italije i Njemačke. Na žalost, ne možemo ih povezati i uspoređivati s modernim pasminama jer je velika većina modernih pasmina nastala tijekom posljednjih 200 godina, govori naš antropolog.
nekada su to bile Priče iz davnina.... danas su to znanstveni radovi.... moraju i ateisti u nešto vjerovati