Za razliku od ranijih vremena, kada su migracijsku situaciju sliku Hrvatske krojili tragični događaji, predstojeće migracijsko iskustvo će odrediti dragovoljno članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Sukladno čl. 26, st. 2 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, sloboda kretanja radnika je jedna od četiri slobode na kojima se temelji stalni napor za izgradnjom unutarnjeg tržišta. Unatoč činjenici da su za Hrvatsku, kao i za države koje su postale članice u ranijim krugovima proširenja, uvedena privremena prijelazna razdoblja za slobodu kretanja radnika, nesumnjivo će određeni broj hrvatskih državljana nakon ulaska u članstvo potražiti zaposlenje u EU. S druge strane, ulaskom u tu asocijaciju država, Hrvatska će postati privlačnija za useljavanje iz država članica EU, ali i iz država nečlanica.
Unatoč velikim razlikama u nadnicama i značajnoj nezaposlenosti, prilikom ranijih krugova proširenja je izostalo iseljavanje velikog broja radnika iz novih država članica. Do umjerenog iseljavanja je došlo, koji svoj volumen nije ostvario odmah nakon ulaska u EU. U većem broju su se na iseljavanje odlučivali mlađi i dobro obrazovani radnici te profesionalci. Premda se postotci razlikuju, velik udio u tom novom iseljavanju su činile žene, što je u skladu s globalnim trendom feminizacije migracija. Najveće useljavanje je bilo u države koje nisu uvele tranzicijska razdoblja za slobodu kretanja radnika iz novih članica EU. U odsutnosti tranzicijskih razdoblja, na odluku o državi useljavanja su utjecali klasični privlačni migracijski čimbenici: povijesna, kulturna i jezička povezanost, zemljopisna blizina te postojanje useljeničkih mreža. Naravno, osnovni preduvjet za useljavanje je bila potražnja za dodatnom radnom snagom. S obzirom veće mogućnosti putovanja te održavanja socijalnih i drugih kontakata s državom podrijetla, iseljavanje radne snage nakon ulaska nove države u članstvo se u značajnom broju slučajeva pokazalo privremenim. Tako su države podrijetla, osim od doznaka iz inozemstva, ostvarile i određenu ekonomsku korist od znanja i vještina koje su radnici povratnici stekli u drugim državama članicama EU. Premda države podrijetla nikada nisu zadovoljne brojem povratnika, u tom pogledu su neke nove države članice uspjele ostvariti vidljivo dobre rezultate.
Kakva su iskustva na drugoj strani novčića – u starim državama članicama EU? Kao prvo; ni u jednoj od tih država nije došlo do zabrinjavajućeg poremećaja na tržištu rada i smanjenja nadnica uslijed dolaska jeftinije radne snage, što je bio formalni razlog za uvođenje tranzicijskih razdoblja. Određeni sektori su ostvarili jasne koristi (npr. zdravstvo, hoteljerstvo, građevinarstvo i sektori sa naglašenim sezonskim zapošljavanjem). Novi useljenici nisu predstavljali nerazmjeran izdatak u vidu socijalnih davanja. Osim na ekonomskom području, jasne su demografske koristi od novog useljavanja. Interesantno, za kategorije radnika koji posjeduju posebna znanja i vještine tranzicijska razdoblja nisu predstavljala prepreku zapošljavanju. Određene analize čak govore kako je uvođenje i korištenje svih mogućnosti iz tranzicijskih razdoblja za kretanje radne snage iz novih država članica bilo štetno, jer su ekonomije tih država propustile priliku za dobivanje jeftinije, dobro obrazovane i pouzdane radne snage.
Postavlja se pitanje koje se pouke za Republiku Hrvatsku mogu izvući iz iskustava ranijih novih država članica EU. S obzirom je iseljavanje dragovoljna odluka, ona se temelji na racionalnoj procjeni o mogućnostima zapošljavanja i o visini nadnica, a u usporedbi s mogućnostima u vlastitoj državi. Pod određenim uvjetima, može doći do nedostatka radne snage određenih profila na domaćem tržištu rada. Nove države članice EU koje su se suočile s tim problemom, su omogućile lakše useljavanje iz država nečlanica. Za te je useljenike je moguće koristiti financijska sredstva EU za integraciju državljana trećih država. Uspješno suzbijanje gotovo neizbježnog povećanja nezakonitih migracija nakon ulaska u EU je moguće lakše ostvariti u okviru priprema za članstvo u Schengenskom sustavu, za koje je za svaku državu pripremljen poseban fond. Pozitivna iskustva nekih novih država članica nalažu održavanje snažnih veza sa iseljenicima i njihovim udrugama, kao i promicanje povratka, za što Hrvatska ima od ranije uspostavljen sustav.
