Iako još nije jasno kako će se izvući iz zavrzlame u koju je upala
parafirajući Sporazum s Austrijom, Vlada ne samo da ovaj put ne
najavljuje povlačenje nego ide korak dalje. U pregovore sa SAD-om i
Izraelom. Zakonsku mogućnost za sklapanje bilateralnih sporazuma o
naknadi stranim državljanima za imovinu oduzetu u vrijeme komunizma,
Vlada će dakle aplicirati na one države koje su bile najagilnije u
traženju takvog dogovora. S kojim reperkusijama po političku scenu,
također još nije jasno, jer dosad su se praktički samo dvije stranke,
HDZ i DC, te neki predstavnici manjina u Saboru, izjasnili za
austrijski sporazum, što ni približno nije dovoljno da bi se prikupila
dvotrećinska većina u parlamentu.
Upornost kojom Vlada gura svoj pristup, možda čak i u smjeru
prijevremenih izbora, široj je javnosti teško dokučiva. To više što je
riječ o vladi koja je u nekoliko navrata potvrdila spremnost na brzo
povlačenje nakon kriznih erupcija, primjerice prije desetak dana, kad
su Banski dvori neočekivano odustali od Ugovora o granici s BiH, ne
samo parafirana nego davno potpisana, a koji je već bio poslan u Sabor
na ratifikaciju.
Recimo da je doista posrijedi samo Vladina privrženost principu da
stranci ne smiju biti diskriminirani u pravu na naknadu štete.
Pretpostavimo da u tome nema ničeg osim želje da se dosljedno provede
odluka Ustavnog suda. Odbacimo svaku pomisao da Hrvatska nešto
otplaćuje Austriji, ili pak da sad kad je odškrinula vrata EU, preko
takvog sporazuma želi poboljšati odnose sa SAD-om. I u tom slučaju,
međutim, zdravorazumsko je pitanje zašto ulaziti u nove financijske
obveze dok nema rješenja ni za one koje su već tu.
S naknadom štete za oduzetu imovinu i vraćanjem nekretnina od početka
nije bilo velike sreće. Zakon kojim je otpočeo preces denacionalizacije
na snazi je od siječnja 1997. godine, ali tek sada se prvi put čuje da
je poslije osam godina "već" riješeno 40 posto zahtjeva građana. Svaka
vlada kao da je nastojala tu temu što dulje zaobilaziti, što zapravo i
nije bilo čudno. Jer, ubrzo nakon što je taj proces otvoren, pokazalo
se, naime, da država ne samo da nije imala financijski nego da nema ni
potreban administrativni kapacitet da bi ga provela. U međuvremenu, kao
da se istopila i politička volja, pa su podnositelji zahtjeva ostali
prepušteni vlastitoj upornosti i strpljivosti te eventualnom
povezivanju s ljudima od utjecaja.
Što će se dogoditi ako se podnositeljima zahtjeva iz Austrije, Izraela,
SAD-a, dogodi ono što se dogodilo nasljedniku obitelji Paspa? Nakon što
je u novinama pročitao da će Tuđmanova vlast vraćati oduzetu imovinu,
Paspa mlađi odlučio je zatvoriti svoj business u Australiji i doći u
Hrvatsku da bi opet preuzeo Croatiju, obiteljsku tvornicu baterija.
Poslije višegodišnjeg natezanja s ovdašnjim vlastima, inženjer Paspa se
međutim vraća u Australiju, razočaran i neobavljena posla.
Zakon jednostavno nije išao na ruku naturalnoj restituciji u takvim
slučajevima, a tome nisu bili skloni ni ondašnji nositelji politike.
Zakon koji je tada bio na snazi praktički je ostao isti, osim što je
pravo na naknadu prošireno i na strane državljane. Iste su okolnosti na
snazi i u pogledu financijske te administrativne sposobnosti države.
Novo je samo to da domaća javnost i zakonodavna vlast ovaj put
jednostavno nisu za to da se potpiše još jedan dokument koji će pred
nejaku pravnu državu postaviti još veće obveze.
BEZ KRINKE
Naknade iz praznog džepa
