Zakon o osobnoj asistenciji, o kojem se danas raspravlja u Saboru, a koji bi na snagu trebao stupiti 1. srpnja, trebao bi značajno unaprijediti kvalitetu života osoba s invaliditetom. Donekle i hoće, s obzirom na to da niz kategorija koje trebaju asistenciju druge osobe godinama nisu imale ni izbliza adekvatnu pomoć, a pogotovo s obzirom na činjenicu da država prvi put ove usluge diže na razinu sustavne i stalne usluge, a ne više s projektnim rokom trajanja. Međutim, ni nakon nevjerojatnih petnaest godina, koliko su mjerodavni 'brusili' Zakon koji treba pomoći najslabijima u društvu, on ipak neće riješiti sve nagomilane probleme. Niti će osobama s invaliditetom omogućiti veću samostalnost, niti će spriječiti institucionalizaciju najtežih slučajeva.
Novim se prijedlogom predviđa povećanje broja korisnika usluga osobne asistencija s 4000 na 14.000 korisnika, za što je osigurano više od 155 milijuna eura godišnje, skoro osam puta više nego ranije. Ovako zbirno, zvuči dobro. Zbog pojedinih odrebi, pak, neki bi najradije sjeli i zaplakali. Kad bi mogli.
Recimo, osobama koje stupanj invaliditeta čini apsolutno ovisnim o drugim osobama i njihovoj njezi, Zakon je namijenio fond sati mjesečne asistencije prema kojem asistenta mogu dobiti šesnaest sati dnevno - ali pod uvjetom da osoba s najvišim stupnjem invaliditeta živi sama u kućanstvu. Osobe s takvim invalididetom teško da uopće mogu živjeti same pa je pitanje: koliko će ih zaista dobiti taj maksimalni broj sati asistencije mjesečno?
VEZANI ČLANCI:
Nadalje, korisnici čiji roditelji imaju status roditelja njegovatelja, a koji su do sada imali pravo na četiri do osam sati osobne asistencije, to će pravo izgubiti. Roditelji njegovatelji, čiji status obuhvaća osam sati na dan, ljudi su kojima država nije znala ponuditi servise koji bi ih osnažili, nego ih je maknula iz svijeta rada i zatvorila u kuću 24/7 davši im socijalnu naknadu. Ostanu li i bez to malo vremena, što im preostaje?
Osobni asistenti sada bi dobili stalni radni odnos, a korisnici kontinuitet osobne asistencije, što je ipak korak naprijed. Naime, jako je teško bilo naći osobnog asistenta na projekt za plaću od 6900 kuna bruto 2. Međutim, premisa o značajnom povećanju broja videćih pratitelja slijepih i slabovidnih osoba na klimavim je nogama. Trenutno se barata s neslužbenom brojkom od 11 eura bruto kao satnicom osobnog asistenta, a s tom bi se satnicom izjednačila i satnica videćeg pratitelja. To bi mogao biti korak unazad jer se njima do sada priznavalo i korištenje osobnog automobila u službene svrhe, poput, primjerice, nabave namirnica za slijepu osobu, dok bi to korištenje sada ušlo u zbirnu satnicu od 11 eura. U svakom slučaju, udruga je puno, interesi su različiti, a država bi svakako trebala voditi računa o ravnomjernoj brizi za najslabije kategorije društva.
