Dok se polako sliježu dojmovi oko vrhunske predstave s Capitol Hilla u Washingtonu, koju smo 6. siječnja svi imali prilike pratiti u direktnom prijenosu, svi se još uvijek pitamo – što se to, zapravo, dogodilo? Srećom, tu su uvijek novinske agencije koje su nam odmah preko medija poslale poruku da smo svjedočili “pokušaju državnog udara” i “rušilačkom napadu na demokratske institucije”. A opet, nekako nam osjećaj govori da baš i nismo vidjeli neku ozbiljnu demonstraciju pokušaja državnog udara.
Ono što smo vidjeli prije je sličilo na konfuziju i teatar nego na jasnu volju da se nasilnim putem preuzme vlast ili izvrši državni udar. Za državni udar treba puno više od živopisne skupine prosvjednika koju predvodi glumac maskiran u Žalosnu Sovu dok im osiguranje miče ogradu i poziva ih da uđu u zgradu Kongresa. To ne znači da ono što se dogodilo u Washingtonu nije ozbiljan politički događaj, već samo da ćemo, zbog tog naglašenog elementa konfuzije i očitog amaterizma, malo toga izvući za analizu ako promatramo sam događaj.
Zato je možda bolje pogledati stvar iskosa i razvidjeti što se to, u stvari, nije dogodilo zato što se dogodilo to što se dogodilo. To bi nam moglo pomoći i da vidimo malo širi kontekst čitave priče. Prije svega, zahvaljujući upadu prosvjednika u zgradu Kongresa u trenutku kada je na dnevnom redu bila verifikacija elektorskih glasova nismo imali prilike čuti prigovore o izbornim manipulacijama koje su najavili predstavnici republikanaca. Umjesto legitimnog propitivanja izbornih rezultata, nakon ovog upada stvorena je situacija u kojoj je takvo propitivanje postalo nedemokratsko rušenje legitimno izabrane vlasti. Takvim preokretom svakako su bili zadovoljni demokrati, ali i mnogi republikanci jer oni su bili dovedeni u neugodnu situaciju da pred svojom bazom demonstriraju koliko im je stalo do njihove izborne volje.
No, nakon što je naše šaroliko društvo upalo u zgradu Kongresa, sve se odjednom preokrenulo. Više nikoga nije bilo briga za izbornu krađu, već obranu same demokracije i državnih institucija. Bilo je to pravo olakšanje za mnoge od njih. Ali samo nakratko. Prije svega, republikanci će iskusiti gnjev svoje baze i velike lomove u stranci. Potom će uslijediti spoznaja kako vjerojatno više neće vidjeti vlasti. Naime, jedan od prvih poteza Bidenove administracije bit će davanje državljanstva za 11 milijuna ilegalaca. Tim demografskim potezom Amerika će praktički postati jednopartijska država, a Republikanska stranka vječita oporba.
Pored toga, nakon osvajanja izvršne i zakonodavne vlasti, demokratima su širom otvorena vrata da “osvoje” i Vrhovni sud. Zato će jedan od prvih zakonskih prijedloga u Kongresu vjerojatno biti proširenje broja sudaca Vrhovnog suda. Tim dvama potezima demokrati će zacementirati svoju vlast na dugi rok. Nakon što se slegne prašina, Amerikanci će polako dolaziti do spoznaje kako igra demokracije više uopće nema nikakvog smisla jer je stvar unaprijed odlučena u korist samo jedne strane. I to je ono što se dogodilo 6. siječnja na Capitol Hillu. Zato, ako danas govorimo o opasnosti za američku demokraciju, onda je to smjer kamo trebamo gledati, a ne Trump. Trump će vjerojatno ostati u sjećanju kao zadnji predsjednik izabran na poštenim i demokratskim izborima.
Bravo Risticu! Jedan od rijetkih inteligentnih novinara zdravog razuma u mainstream medijima, a kao takav, nije prodao ni dusu ni karakter vragu svom. Ova analiza je bila k'o dasak vjetra na uzarenom pijesku Sahare, pisana za nas koji razmisljamo svojom glavom a ne za ovce ispranog mozga...