Čitamo da je bivši ministar poljoprivrede Petar Čobanković zadovoljan guljenjem krumpira i ribanjem tikvica u pučkoj kuhinji nakon što se nagodio s USKOK-om i dobio preinaku kazne u tzv. društveno-korisni rad. Dobroćudni je Srijemac zglajzao jer je bio odveć poslušan i pokoran. Da bi ostao u milosti nekad najmoćnije osobe Hrvatske, godinama neporecivog Ive Sanadera, nekadašnji je ministar bio “sluga pokorni”. Činio je valjda sve što bi Šef od njega tražio.
Možda čak i više. Manjak mjere u pokornosti doveo ga je i pred sud, a na koncu i na služenje kazne u pučkoj kuhinji. Hrvatska je doista velikodušna: godinama sudjeluješ u guljenju države, a onda se pokaješ i dobiješ za kaznu raditi u javnoj sirotinjskoj kuhinji! Da je imao više kuražnosti a manje pokornosti, bivši je ministar danas mogao nadgledati radove u svome vinogradu, čekati za nj državni poticaj ili pak spokojno pecati na Dunavu. Umjesto toga, morao je proći policijsku i sudsku istragu te, eto, naposljetku ponizno raditi i za siromašne. Manjak prave mjere, odnosno ne znati kada treba stati, i Čobankovića je dovelo u stanje koje gotovo da je postalo prirodno za hrvatsku politiku.
Za razliku od Petra Čobankovića, koji je imao manjak samopoštovanja, Ivo Sanader je imao odveć i samopoštovanja i samovlasti. Samopoštovanje mu je prelazilo u prepotenciju, a samovlast u autokraciju. Za njega se činilo da ga zanima samo čista moć i vladanje, da bi se, sudeći po onom za što ga se sumnjiči, ispostavilo da ga je zanimao samo novac i zgrtanje! Sanader je imao sve, ali ni on nije imao mjere. Zapravo, kao da toga osjećanja i te osobine nije ni imao. Ako je prosuđivati po onome za što ga se sudski optužuje, a što baš i nije najuvjerljivije, njega je, iznad svega, zanimala moć novca.
Malo je to čudno za nekoga poput njega za kojega se govorilo da dolazi iz vjerničke katoličke obitelji pa je bilo za očekivati da se pridržava i glavnih Božjih zapovijedi. Ono pak što mu se stavlja na teret, niječe ga kao bogobojazna čovjeka i dosljednoga vjernika. Kao obrazovan sigurno je sve to znao, ali novčarska mu je žudnja bila jača od kategoričkih moralnih imperativa. Moralnost ni kod njega nije bila automatska posljedica znanja, nego sluškinja pohlepe.
Ivan Čehok je možda i bolji primjer od Sanadera za odnos znanja i etike, odnosno morala i praktičnoga djelovanja. Da će sveučilišni profesor etike u politici imati problema baš s etičkim, nikome valjda još prije desetak godina nije padalo na pamet. A dogodilo se upravo to. Ono za što se Čehoka krivi zapravo je ponašanje suprotno biti onoga što je on studentima predavao. Po tome, Ivan Čehok se ponio iznevjerivši načela svoga predmeta. Ako je doista tako, onda je i Čehok primjer da se o etici može znati sve, a da se istodobno takva osoba i ne mora ponašati etično. Zagonetno je pak je li preokret u nečijem ponašanju bio posljedica nekog dugotrajnog mentalno-psihološkog procesa ili je preokret nešto naprasno i hirovito.
S obzirom na veličinu preokreta, na ono kakvim su dugo vremena bili i na ono što se potom dogodilo, promjena ponašanja je ipak nešto zagonetno, nešto što je zaista teško pojmiti. Imati sve, i vlast i čast, a onda sve to proigrati poput kockara tzv. običnom čovjeku je teško shvatiti. Znanje nije automatska obrana od poroka. Netko može znati što je dobro, što loše, a ipak se ponašati po privlačnosti lošeg. U staroj Grčkoj prava mjera i zlatna sredina bile su najvažnija etička načela. Ponašati se u skladu s njima značilo je vrlinu. Ni u hrvatskoj politici to načelo nije nestalo. Ono postoji, samo što se mnogi politički akteri ne ponašaju u skladu s njim.
U našoj je politici puno slučajeva moralnoga pada. Zato i izgleda da su mane tako brojne, a vrline tako malobrojne. Da su slijedili etičke principe, naši političari ne bi ni došli na loš glas, na zadnje mjesto ljestvice časti i poštenja. Ivo Sanader i Ivan Čehok sigurno nikad ne bi dospjeli u zatvor, niti bi Petar Čobanković u ubožnici sirotinji gulio krumpir.
