Tim Orešković ima još otprilike dva i pol mjeseca da manje-više neometan posloži Vladine kućice kako odgovara njemu i sve većem interesnom krugu ljudi oko njega. A tada će se, kažu, morati suočiti s Tomislavom Karamarkom, koji će imati puno zahtjeva prema Timu. Ultimativnih zahtjeva, jer do kraja svibnja Karamarko će na stranačkim izborima riješiti dvojbu koja ga sada priječi da se “poduhvati” jače sa sve “svojeglavijim” premijerom. Premda, želi li sačuvati svoj dio autoriteta u vlasti, Karamarko mora odmah početi taj boj s Oreškovićem, on to sada ne može jer sve karte, očito, želi prvo upotrijebiti na skorim stranačkim izborima, pobijediti i dobiti novi četverogodišnji mandat šefa HDZ-a. S takvim pokrićem krenut će u sučeljavanje s konkurencijom u Vladi i boriti se za svoje i pozicije HDZ-a, koje su ugrožene.
HDZ će raspisati stranačke izbore idućeg tjedna. Kako stvari stoje, Karamarko očekuje da mu se neće kao ozbiljni protukandidat suprotstaviti nitko. Možda tek neki redikul, no ne i igrač koji bi imao “opasne karakteristike”, a to znači da je – ugledan, snažan, hrabar i da ima autoritet. Predsjednik stranke bit će biran po novom principu “jedan član, jedan glas” i to negdje sredinom svibnja. Dva tjedna poslije održava se izborni sabor stranke, no na njega Karamarko planira doći već kao pobjednik, pa će, očekuje, i na saboru uspjeti, u drugom dijelu izbora (za Predsjedništvo i ostale funkcije) po delegatskom principu postaviti svoje ljude, jer će ostali, uobičajeno, krenuti s dodvoravanjem šefu. No, ne bude li protukandidata, to će naravno biti demokratski deficit za stranku. Važnije, mogao bi biti deficit za autoritet Karamarka. A njemu će trebati jaka legitimacija kada krene u boj s Oreškovićem. Stoga bi ustvari sam Karamarko trebao izazvati protukandidata, ozbiljnog dakako. To jest riskantno – premda, realno Karamarko drži jaku većinu u stranci – no pobijedi li “tehnički”, bez protukandidata, uvijek će mu to predbacivati.
Nerealno je pak očekivati da sad Karamarko tjera nekoga da se kandidira. Ne osokoli li se netko na to, što reći nego – sami su si krivi, nemaju prava ništa tražiti. Taj strah od konkuriranja Karamarku počiva na nedemokratskom “pravilu” u stranci da oni koji krenu kontra šefa bivaju izbačeni iz stranke ili marginalizirani. Alibi će plašljivci tražiti u činjenici da je Karamarko u troglavom vrhu Vlade pa čemu mu onda još ugrožavati položaj. Dvojbena je to logika, jer on bi bio jači i u Vladi pobijedi li na “pravim” izborima. Da nije bilo unutarstranačke demokracije, prije četiri godine, Karamarko ne bi ni postao šef HDZ-a. On je tu poziciju izborio u napetoj borbi s J. Kosor, Milinovićem, Miloševićem, Prgometom, Kujundžićem. Pa kakav bi autoritet imao da je funkciju dobio na poklon, bez borbe? To je tada željela J. Kosor, no nisu joj dopustili.
Nadalje, HDZ se nekada dičio što je bio jedina hrvatska stranka u kojoj se šef stranke morao svake dvije godine potvrđivati na stranačkim izborima! A čak je i Tuđman imao protukandidata (Vesna Girardi-Jurkić). To pravilo o izborima svake dvije godine promijenio je tek 2002. Ivo Sanader. Kad smo već kod Tuđmana, da vidimo kako je on rješavao problem s frakcijama i “protukandidatima”. U jeku sukoba s Manolićem i Mesićem, 1994., kada je prijetio raskol HDZ-a, Tuđman je Manolića pozvao i kazao mu – Joža, nastavi se boriti unutar HDZ-a, osnuj svoju frakciju!? Danas nezamisliva situacija. I zato što je nezamisliva, HDZ i jest u ovakvoj situaciji. Bez natjecanja nema demokracije, a njen nedostatak HDZ-u se uvijek vraćao, poput bumeranga.
>> Tko će prekinuti noćnu moru ili skrivenu kameru?
>> Šef BUZ-a napao Most i Oreškovića: 'Vole fotelje, mi smo krivi'
Zasto bi se morali sukobljavati normalni ljudi se dogovore....