Nakon tri tjedna pregovora, pod nadzorom SAD-a i međunarodne kontaktne skupine, 21. studenog 1995. trojica tadašnjih predsjednika, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević i Alija Izetbegović, u američkoj su zrakoplovnoj bazi Wright–Patterson kraj Daytona, u saveznoj državi Ohio, stavili svoje potpise na Daytonski sporazum koji je definirao uvjete mirovnog sporazuma, službeno potpisanog 14. prosinca iste te godine u Parizu.
Pregovori u zrakoplovnoj bazi Wright–Patterson počeli su 1. studenog 1995., a Večernjakovi su novinari razvoj događaja tada pratili iz sata u sat. Pregovarači, Richard Holbrooke i Carl Bildt, te državni tajnik Warren Christopher provodili su dane nad zemljovidom BiH i kartom Sarajeva. Nakon mnogobrojnih sjednica, u utorak ujutro, 20. studenog vjerovalo se da je dogovor postignut, no par sati kasnije ispostavilo se da ipak postoje razilaženja oko nekoliko posebnih, teritorijalnih pitanja. Nakon što je napetost među pregovaračima dosegla kulminaciju, gotovo sve svjetske agencije javile su da su pregovori u Daytonu propali, no tada je držani tajnik Warren Christopher, s trojicom predsjednika, započeo novu rundu razgovora, koji su vodili nastavku pregovora. Ubrzo su i posljednji teritorijalni problemi bili riješeni. Trotjedni pregovori u zrakoplovnoj bazi Wright–Patterson okrunjeni su uspjehom - u utorak, nešto iza 16 sati, Tuđman, Milošević i Izetbegović parafirali su opći mirovni sporazum o Bosni i Hercegovini, ali i miru na Balkanu.
Zadovoljan rezultatima, državni tajnik Christopher odmah je nazvao tadašnjeg predsjednika SAD-a, Billa Clintona, kako bi ga izvijestio da je sporazum postignut. Nekoliko minuta nakon tog povijesnog poziva Clinton je iz Vrta ruža u Bijeloj kući tu vijest objavio svijetu. Nešto prije podneva po lokalnom vremenu, Bill Clinton je rekao da će se, nakon gotovo četiri godine, 250.000 poginulih i 2 milijuna izbjeglica te zločina koji su užasnuli ljude diljem svijeta, Daytonskim mirovnim sporazumom konačno okončati rat u BiH, kojeg je nazvao najtežim ratom u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Sudionici daytonskih pregovora usuglasili su se da Bosna i Hercegovina ostaje jedinstvena država s dva entiteta, Federacijom BiH i Republikom Srpskom te da će imati centralnu Vladu, parlament, predsjednika i Ustavni sud, a glavni grad Sarajevo ostaje jedinstven. Odlučeno je da će prvi predsjednik Bosne i Hercegovine biti musliman te da će se održati slobodni izbori, a ratne će se zločince isključiti iz sudjelovanja u vlasti te izručiti sudu za ratne zločine. Potpisnici su se također usuglasili i o aneksima o vojnim pitanjima, izborima, ustavnim rješenjima, arbitražnom sudu, zaštiti ljudskih prava, povratku izbjeglica i prognanika, policijskim snagama, zaštiti kulturnih spomenika, funkcioniranju javnih službi te o civilnoj provedbi sporazuma. Jedino neusuglašeno pitanje u sklopu teritorijalne podjele bilo je pitanje posavskog koridora i Brčkog, no odlučeno je da će se to riješiti međunarodnom arbitražom.
Nitko nije apsolutni pobjednik
O tome tko je parafiranjem Daytonskog sporazuma postao dobitnik, a tko gubitnik, mišljenja su bila duboko podijeljena. Jedni su smatrali da je sporazum nagrada agresoru, drugi pak da je to propast ideje o velikoj Srbiji, a po mnogima bila je to neupitna pobjeda Hrvatske. Tadašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman rekao je kako je nakon pet godina krize, četiri godine rata i više od tri godine intenzivnih pregovora konačno postignuto rješenje koje obećava trajni mir u Bosni i Hercegovini te cijeloj bivšoj Jugoslaviji, istaknuvši kako su daytonski mirovni pregovori od neprocjenjive vrijednosti za čitav svijet. Iako je hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini zajamčena puna ravnopravnost i konstitutivnost u svim elementima, Tuđman je ipak priznao da je Hrvatska, baš kao i ostale dvije strane, morala napraviti i određene ustupke kako bi se došlo do mira. Svi hrvatski zahtjevi nisu mogli bili ispunjeni, a jedan od njih bio je taj da Hrvatima pripadne čitava bosanska Posavina.
No, rezultatom pregovora oko Posavine zadovoljan nije bio niti tadašnji predsjednik BiH, Alija Izetbegović, ipak, u konačnici je ocijenio da je Bosna i Hercegovina u pregovorima ostvarila 80 do 90 posto onoga što su zahtijevali. Poručio je kako je Daytonskim sporazumom podjela Bosne doživjela neuspjeh, baš kao i pokušaj stvaranja velike Srbije. Niti treća strana u pregovorima nije zadovoljno trljala ruke, no nakon susreta Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika sa Slobodanom Miloševićem, čelnici bosanskih Srba ipak su priopćili da prihvaćaju mirovni sporazum iz Daytona te će i unatoč nekim bolnim rješenjima Republika Srpska provesti taj sporazum u cjelini, prihvaćajući sve obaveze koje iz njega proizlaze.
„Postignut je jedini mogući mir!“
Čovjek koji je predvodio hrvatsko državno izaslanstvo u odsutnosti predsjednika Tuđmana, tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova, dr. Mate Granić, na pregovorima u Daytonu bio je od prve pa do posljednje minute. Po povratku iz SAD-a u Zagreb dao je ekskluzivni intervju za Večernji list te je tom prilikom istaknuo da Daytonski mirovni sporazum nije rezultat potpunog poraza jedne ili potpune pobjede druge strane u sukobu, prema čemu bi pobjednička strana određivala sva pravila. „Postignut je, može se i tako reći, jedini mogući mir“, zaključio je tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova, istaknuvši kako je to mir kojim su SAD, Europska unija i Ruska Federacija željeli uspostaviti novu ravnotežu snaga u regiji te uspostaviti stabilnost ovoga dijela Europe.
Sporazumom u Daytonu, naglasio je, konačno je i definitivno potvrđeno da se bivša jugoslavenska država raspala te da su stvorene nove države. Značilo je to i konačno priznanje Hrvatske u njenim međunarodnim granicama, jer Hrvatska je, kako je isticao Granić, iz Daytona izašla cjelovita, u svojim granicama. Zaključio je stoga da su, gledano s hrvatskog stajališta, Daytonskim sporazumom i Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini dobili jako mnogo. No, priznao je ipak da s rješenjem o bosanskoj Posavini ne možemo biti zadovoljni.
„Do zadnjeg trenutka mi smo za Hrvate, sukladno popisu stanovništva prije agresije i etničkog čišćenja, tražili cijelu bosansku Posavinu ili bar njen najveći dio. Srbima smo nudili tri do četiri puta veća područja, u zamjenu za Posavinu, no Srbi nisu na to pristajali, a mi nismo imali nikakvu međunarodnu potporu za takve zahtjeve jer je svijet, među ostalim, priznao i postignuta vojna rješenja“, pojasnio je Granić u ekskluzivnom razgovoru za Večernji. No, napomenuo je kako je Daytonski sporazum za Hrvatski imao i još jednu prednost. Naime, nakon vojno redarstvene operacije Oluja, Hrvatska se našla u situaciji da više ne smije vojnim sredstvima ostvariti svoju potpunu, teritorijalnu cjelovitost, što se odnosilo na istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem.
„Stvorena je situacija u kojoj nam nitko na svijetu ne bi dao podršku za pokretanje još jedne oslobodilačke akcije, one u istočnoj Slavoniji. U toj i takvoj situaciji Hrvatska je dobila mirnu reintegraciju kroz erdutsko-zagrebački sporazum, kroz pismene američke garancije tumačenja toga sporazuma, kroz odluke Vijeća sigurnosti o mirnoj reintegraciji i kroz Sporazum o normalizaciji odnosa Hrvatska i Srbije. Činjenica da je okupirano područje hrvatsko i da će Hrvatska izvršiti mirnu reintegraciju, svima je bila poznata“, pojasnio je Granić, dodavši kako su, zbog okrenutosti miru i pomoći da do mira dođe, Hrvatskoj tada bila u potpunosti otvorena vrata integracije u Europu.
No, jedno od najčešće postavljanih pitanja nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma bilo je – je li Milošević tim sporazumom dobio ili je pak sve, odnosno gotovo sve izgubio? Naime, sve do ljeta 1995. godine srpske su postrojbe kontrolirale gotovo 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine, a nakon pregovora u Daytonu, 51 posto teritorija pripao je Federaciji BiH, a 49 posto srpskom entitetu. Bosanskim je Srbima pripalo Podrinje, dakako, samo kao dio međunarodno priznate i cjelovite BiH, pa tako Milošević ipak nije uspio u svom naumu da pređe Drinu. Potpis na Daytonski sporazum značio je da nema ništa od 'memorandumske' Srbije, čije bi zapadne granice sezale do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Jedan od najizazovnijih diplomatskih pothvata
No, što se točno te 1995. događalo u Daytonu, na površinu je počelo izlaziti tek kasnije. Naime, o tom pothvatu, koji Washington naziva jednim od najizazovnijih, diplomatskih pothvata koji su Sjedinjene Države poduzele od kraja hladnog rata, američka je Vlada 1997. izradila povjerljivu studiju pod nazivom „The Secret History of Dayton. U.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process 1995“ (Tajna povijest Daytona. Američka diplomacija i mirovni proces u Bosni 1995.) kako bi „daytonski model“ mogli proučavati i primjenjivati budući, američki diplomati i kreatori politike.
Studija, koja obuhvaća razdoblje od svibnja do prosinca 1995., temelji se na povjerljivim dokumentima State Departmenta i intervjuima s više od 40 američkih dužnosnika uključenih u daytonske pregovore, a deklasificirana je 2003. te je dostupna svima. Opsežni dokument na čak 261 stranici otkriva stvarni američki pogled na rat u Hrvatskoj i BiH i na njegove sudionike te objašnjava koja su to tri ključna razloga zbog kojih je Clinton odlučio donijeti mir u BiH. Ključni sudionici – tadašnji državni tajnik Warren Christopher, arhitekt Daytona, Richard Holbrooke i veleposlanik Christopher Hill – rukopis su pregledali i odobrili, a više detalja možete pročitati u članku Večernjakova novinara, Žarka Ivkovića.
GALERIJA Pitali smo umjetnu inteligenciju kako će najpopularnije hrvatske destinacije izgledati za 100 godina. Plitvička jezera su nestvarna
SAD su prvo spasile poraženu tzv. "republiku Srpsku" (zaustavivši HV i HVO ispred Banja Luke), a zatim su natjerali BiH Hrvate da se odreknu teritorija kako bi se Srbi opet namirili na 49% BiH. To su danas naši "prijatelji" ("partneri", "saveznici", "strateški saveznici").