Ljubiša Samardžić sasvim je sigurno bio jedan od najpopularnijih glumaca bivše Jugoslavije. Njegova je bogata karijera itekako vezana i za hrvatsku ne samo kinematografiju nego i televiziju, osobito zbog uloge Crnog Roka u TV seriji “Kuda idu divlje svinje”. Ovih je dana Samardžić obilježio 55. godišnjicu umjetničkog rada darivanjem svojih filmskih relikvija Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu.
:: Je li to jedina institucija u Srbiji koja još nosi jugoslavensko ime?
Ne, tu je i Jugoslovensko dramsko pozorište osnovano 1947. kao reprezentativno kazalište nove Jugoslavije koje i dandanas s ponosom nosi svoje ime. Ja sam 1959. kao student prve godine glume prvi put kročio u ovo kazališno svetište i zaigrao ulogu Pitera Rejlija u predstavi velikog Mate Miloševića “Sabinjanke”. Tu je i Jugoslavenska kinoteka koja posjeduje veliko bogatstvo dokumentarne građe i igranih filmova iz razdoblja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslavija je ostala na srcu mnogima. Jugoslavija je bila na strani saveznika boreći se protiv sile mraka, nabujalog agresivnog fašizma, ponižavanja ljudi. Jednom postojala, i jednom nestala.
:: Kinoteka u Beogradu ima novu monumentalnu zgradu. Kako je došlo do te investicije?
Da nije bilo upornosti Raleta Zelenovića, Dinka Tucakovića i njihovih suradnika, uz materijalnu podršku Francuske kinoteke, UNESCO-a i nas nekolicine zanesenjaka filma, zadugo ne bi bilo ovog hrama filma u nas. To je zadivljujući prostor s dvoranom za projekcije, prostorijama za sastanke i legate, u koje sam se prvi ušunjao. I unio golem kufer pun poslastica, mojih brojnih nagrada. Sada su na redu moji kolege. Među prvima Milena Dravić. Obećala je.
:: Koji su se sve vaši predmeti našli u Kinoteci?
Tu su već brojne kopije filmova naše produkcije i režije, što je zakonska obveza. U legatu je šest Zlatnih arena osvojenih na filmskom festivalu u Puli, Zlatne mimoze iz Herceg Novog, glumačka nagrada Pavla Vuisića, nagrada AVNOJ-a. Tu su i Zlatni vitez i Zlatna medalja Sergeja Bondarčuka za “Nebesku udicu”, Grand prix na festivalu u Jalti za “Miris kiše na Balkanu”. Tu su i Zlatni vijenac Studija za Crnog Roka u seriji “Kuda idu divlje svinje” i Grand prix na TV festivalu Europe TELECONFRONTE u Rimu za ulogu Šurde u “Vrućem vetru”. Supruga Mira i ja smo za sebe ipak zadržali tri najdragocjenija trofeja. To su naši unuci Sara, Stefan i Marta. Sebično, osobno, samo Mirino i moje.
:: Gdje je snimljen vaš filmski prvijenac “Igre na skelama”, koju je za zagrebački Zora film režirao Srećko Weygand prema scenariju Zore Dirnbach?
Na Kvaternikovu trgu, Kvatriću, kako ga Zagrepčani, zovu 1961. i na periferiji grada. Atmosfera je bila opijajuća, neponovljiva. Prvi film, prva radost. Upoznao sam kolege Slobodana Lobija Dimitrijevića i mladu Sonju Krajšek. Tu je već bila u velika Zora Dirnbach, scenaristica, književnica ovjenčana uspjehom Bauerova filma “Ne okreći se, sine”. Njen je scenarij “Igre na skelama” inspiriran popularnim francuskim filmom “Varalice” sa sjajnim Jean-Paulom Belmondom.
:: Puno ste radili u Hrvatskoj i s hrvatskim umjetnicima. Među najdražima vam je Branko Bauer, redatelj “Prekobrojne”. Je li on doista poželio da mu govorite na sprovodu?
Ako ne vjerujete, pitajte njegovu Snježanu! Dana 11. veljače 2002. otišao je veliki Bauer. Tog jutra zazvonio mi je kućni telefon. “Ovdje Brankova Snježana.” Presjekao sam se. “Otiša je Branko.” Zanijemio sam. Ona je nastavila svojim divnim splitskim slengom. “Znaš da je tija da mu ti govoriš na pokopu.” Pribrao sam se. “Kad je pokop?” “Prekosutra u 14 uri”. Tog hladnog travnja rominjala je sitna kiša. Stigao sam na vrijeme. Penjem se stepenicama. Vrata mi otvara njegov sin. Zagrljaj je bio dirljiv. Od Snježane sam saznao da će govoriti Vatroslav Mimica, Veljko Bulajić, Vinko Brešan i ja. I predsjednik Židovske zajednice Zagreba. Naše prijateljstvo počelo je “Prekobrojnom.” Od tog dana naše je druženje bivalo sve iskrenije. Otvarali smo mnoge teme, milina ga je bilo slušati. Nije mi smetala ni njegova stalno upaljena cigareta. Krasila ga je staloženost i mudrost. Nikad mu nije jezik išao prije mozga. Za života mrava nije zgazio. Ako ga je nešto peklo, prije bi pognuo glavu i povukao dim. Mučila ga je ljudska glupost.
:: Mnogi su ga smatrali najboljim režiserom u svom vremenu?
Kada sam u Jadran filmu završio tonsko snimanje filma “Nebeska udica”, svog redateljskog prvijenca, zamolio sam ga da mi pogleda film. Ušao je s cigaretom u dvoranu. Film je počeo. Kada je završio, Bauer nije izlazio. Đavo mi ne da mira. Otvorih tiho vrata. Nije me pogledao. Povukao je dim. Osjećao sam se neugodno. Tiho, više za sebe, on progovori: ”Uvijek sam se ježio kada bih vidio glumce iza re...! Ali ovaj tvoj film bih u cijelosti potpisao. Zadivljujuće redateljsko umijeće i suptilna metafora leta košarkaške lopte i bombi.” Branko Bauer je zadivljujući hrast filma.
Nevjerojatan scenarij
:: Jeste li ulogu Crnog Roka iz serije “Kuda idu divlje svinje” dobili na audiciji?
Ne. Često sam se susretao s Hetrichom u vrijeme Pulskih festivala. Vodio je njihove kronike. Nosio je zadivljujuće gospodstvo i šarm. Tog ljeta 70’ dobio sam poštom scenarij “Divljih svinja” Ive Štivičića. Pao sam na tjeme. To je bio najbolji scenarij koji sam u životu pročitao. Takve didaskalije nitko do sada nije napisao. A lik Crnog Roka kao pisan za mene. Serija je rađena u vrijeme Hrvatskog proljeća, 1970. na 1971. Snimanje je prošlo da čovjek ne povjeruje. Drugovanje sa Šovom, Ličinom, Serdarom, Pičuljanom, Sudovićem, Štivičićem je nezaboravno. A ponosim se što sam jedini bio na “ti” s Hetom. U tamnim stranama života moje zemlje dopisivali smo se sve do njegove smrti u vrijeme bombardiranja Beograda 1999. godine.
:: Prijateljevali ste s podosta glumaca koji su voljeli kavane i piće. Jeste li se s njima družili i u tim trenucima?
Jesam. Ali nikada se nisam “nalio” da ne znam što radim, da baljezgam i posrćem ulicom i hotelskim hodnicima do sobe. Mnogi su se od njih ljutili što popijem dva tri pića i basta. Brzo bih napuštao njihov stol. Bio sam svjestan da sam ih živcirao. Mnoge sam na snimanjima budio kantom hladne vode, a oni bi me tjerali u materinu. Imao sam svoju životnu etiku, poštovanje rada, točnosti... I tako, branio sam svoj “rudarski” kruh i stjecao nove poklonike.
:: Bili ste i nogometni funkcionar, i to u OFK u Beogradu. Zašto ne u Crvenoj zvezdi ili Partizanu?
Po prirodi sam volio profinjen, raskošan, nepredvidiv, maštovit, a viteški i čestit nogomet. OFK je u svojim redovima davnih godina imao zadivljujuću generaciju nogometaša. Njihov “vez” je dizao gledalište na noge. Od Skoblara, Petka, Paje Samardžića, Luke Banovića, Stepanovića, Santrača... Jedno vrijeme su za ovaj klub igrali i Miloš Milutinović i Šekularac, nogometni šeret kakav se nije rodio. Bio mi je izazov da dva puta budem njihov predsjednik. Kad god su se klupske struje prepirale, uprava i nogometaši su me zvali kao pomiritelja. Godine 1997., poslije duga statusa u Drugoj ligi, preuzeo sam klub uz uvjet da se prve godine vratimo u Prvu ligu. Uspijevamo. Te godine su daleko od čestitosti i romantike kojoj sam težio. Godine 1998. imao sam okršaj s Arkanom. U rano proljeće na našem stadionu igra se utakmica Obilić i OFK. Atmosfera nesvakidašnja. Arkan sjedi u loži. A moje mjesto bilo je na tribinama s mojim zanesenjacima. Predosjećam što će se dogoditi. Od početka sudac je vidno naklonjen gostima. Za svakog napada prema golu Obilića sudac svira nepostojeće faulove. Negodujem na sav glas. U petnaestoj minuti svira i nepostojeći penal za njih. Uhvatih se za glavu. Ne biram riječi od bijesa. Oni povedoše. Pun nervoze, dočekao sam kraj utakmice i odjurio u svoju predsjedničku sobu. Na vrata nahrupi Arkan. Skočih kao oparen. “Ti govoriš o viteštvu? Gdje se danas zatrlo tvoje viteštvo?
Zahvali sucu da odlaziš s bodovima” Iza mene, moji plašljivci, članovi uprave gurkaju me da se smirim. Arkan nije trepnuo. Povišenim glasom mi je odgovorio. “Imaš pravo, Ljubiša. Imaš pravo.” Uze telefon i javi se Okuki u svlačionicu i reče: “Okuka, kažnjen si s tri tisuće maraka i više nisi trener. Kažnjavam i sve igrače s po tri tisuće maraka.” Sutra je tisak brujao. Smijenio je Okuku, a ne znam je li kaznio igrače. Ali je te godine postao prvak posljednje Jugoslavije. Odonda do danas OFK je klub bez lica. Životari. No, priča ide dalje. Nedjelja, 15. siječnja 2000. godine. Prohladno zimsko popodne. Javlja mi se susjed Ivan Korošec i moli da ga odvedem do Kliničkog centra jer ima problema s kukom. Stižemo u bolnicu. Prima ga dežurni liječnik Mihailo Ile, naš poznanik. Ostavljam ih same. Prazni bolnički hodnici djeluju sablasno. Tišinu naruši bezglava jurnjava omanjeg mladića koji vuče bolnička kolica, a guraju ih Ceca Ražnatović i njezina sestra. Stadoše pokraj mene. Na kolicima ubijeni Arkan. Skočih. “Sačekajte čas!” Ušao sam k Ileu i rekoh mu: “Arkan je ubijen.”
Bez imalo nostalgije
:: I dalje tvrdite da vam je najdraža nagrada AVNOJ-a. Ima li u tom stavu politike ili je to nostalgija prema mladosti?
Ni nostalgije ni politike. Mnogi kandidati nisu ni dosanjali ovu najveću nagradu velike države, a bili su desetak puta nominirani.
:: Kao mladi čovjek u niškom ste se tramvaju vozili s pjesnikom Brankom Miljkovićem, koji je stradao u Zagrebu. Koliko je Miljković utjecao na vaš život?
Svakog jutra išao sam tramvajem iz Niške Banje u gimnanziju u Nišu. Na usputnoj stanici broj šest ulazio je Miljković. Mrk i tada. S crnim šeširom, pa je već svojom pojavom zbunjivao palanački živalj. Živio je u Gadžinu Hanu. Bio je ćutolog. Nije mario ni za koga. Njegova zatajenost nije odgovarala mojoj raskriljenoj, otvorenoj prirodi. Bio je dvije godine stariji od mene. Jedne večeri poslije satova, natjeraše me prijatelji da odemo na literarnu večer posvećenu njegovim stihovima. Zbunila me nesnosna gužva i tišina kao u crkvi. Bilo je više djevojaka. Govorio je svoje nove stihove tiho, sugestivno, uvjerljivo. Razabirao sam neobičan sklop rime. Bio je drugačiji od mnogih. U Beogradu na studiju već je bio veći i značajniji pjesnik od svih iz njegove generacije. Nikada se istinski nismo ni upoznali, a njegove stihove “Uzalud je budim” znao sam napamet. Moj pjesnik u te dane, a i danas je Oskar Davičo.
>> Ljubiša Samardžić: Danas sve izgleda sitno - osim čovjeka
molio bi "komsije" da u najsirem krugu zaobidju nasu prekrasnu Bogom danu Hrvatsku. Hvala unaprijed.