Poštovani gospodine ministre, s nelagodom pratim višemjesečnu javnu raspravu, kao i javne i tajne sukobe u hrvatskoj znanstvenoj zajednici i izvan nje, što ih je izazvao ili možda samo potaknuo Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koji je usvojen i ubrzo revidiran ove godine, a koji je prije nekoliko dana Ustavni sud suspendirao. Znam da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije autor Pravilnika, nego je to Nacionalno vijeće za znanost koje je izabrao Hrvatski sabor. No Vi ste politički najodgovornija osoba za stanje u znanosti i visokom obrazovanju te ne možete ostati ravnodušni prema sudbini tako važnog dokumenta. Osim toga, u više ste navrata javno podržali sporni Pravilnik. Kako bi argumenti kojima podupirem suspendiranje tog Pravilnika bili pravilno shvaćeni, iznijet ću nekoliko činjenica i stajališta koji će ih osloboditi prigovora da su zasnovani na prikrivenim osobnim interesima i interesno motiviranu shvaćanju napredovanja u znanstvenoj karijeri.
Nemam osobnog interesa
Ponajprije, nemam nikakva osobnog interesa da se zauzimam za ukidanje spornog Pravilnika. Već sam nekoliko godina redovita profesorica u trajnom zvanju te zakonski više ne podliježem reizborima. No važnija mi je od toga činjenica da ne bih imala problema da u najviše znanstveno zvanje budem izabrana i prema spornom Pravilniku. Kriterije za izbor u to zvanje koje propisuje Pravilnik ispunjavala sam još davne 1996. godine. Danas imam četiri-pet puta više znanstvenih radova objavljenih u časopisima koji se citiraju u Web of Science (WoS) i u publikacijama (knjige ili poglavlja u knjigama) koje su objavili izdavači što se nalaze na popisima WASS-SENSE Publ. i SPI Scholary Publ. od minimalna broja koji je potreban za izbor u najviše znanstveno zvanje. To su javno dostupne i provjerljive činjenice.
Drugo, već se dugo vremena u svojoj instituciji, na Fakultetu političkih znanosti, zauzimam za pooštrenje uvjeta za izbor u znanstvena zvanja. Premda su pravila za izbor i napredovanje što su donesena za mandata ministra Dragana Primorca donekle uredila i standardizirala postupak, ostala su vrlo propusna i omogućila su izbor u najviša znanstvena zvanja pojedincima bez relevantne znanstvene produkcije i potvrde njezine kvalitete u međunarodnoj, ali i u hrvatskoj znanstvenoj zajednici, makar na područjima društvenih i humanističkih znanosti. Tako se u najviše znanstveno zvanje moglo dospjeti bez ijednoga jedinog znanstvenog rada objavljena u inozemstvu, to jest u iole relevantnima međunarodnim časopisima i publikacijama. U najviše znanstveno zvanje moglo se dospjeti bez ijedne autorske knjige objavljene na hrvatskome ili nekome stranom jeziku. U najviše znanstveno zvanje moglo se dospjeti i bez ijednoga jedinog samostalnog autorskog članka objavljena u zemlji ili inozemstvu. U najviše znanstveno zvanje moglo se dospjeti tako da se svi radovi objave u jednome jedinom časopisu, a to su u Hrvatskoj najčešće “kućni časopisi”, to jest časopisi koje objavljuju matične znanstveno-nastavne (fakulteti) i znanstvene institucije (instituti, zavodi) pojedinih znanstvenika. Ne želim poopćavati stanje, ali “svi znaju” da u objavljivanju radova u većini tih časopisa nije uvijek presudna znanstvena kvaliteta nego da na to utječe i niz neformalnih pogodovanja. Glavni urednici nerijetko privatiziraju časopis tako što za vrijeme svoga mandata objavljuju nepristojno velik broj vlastitih članaka, članaka svojih asistenata i znanstvenih novaka te profesionalno ili privatno bliskih kolega kojima su ti članci nužni za reizbor ili izbor u viša zvanja, pa i članova vlastite obitelji. I, da, u najviša se znanstvena zvanja dospijevalo i ukoričavanjem novinskih tekstova i kolumni koje su prezentirane i vrednovane kao znanstvene studije. Sve to treba spriječiti jer potpuno odudara od dobre akademske prakse u svijetu.
Podupirem, dakle, zahtjev da znanstvenici koji žele napredovati u visoka zvanja moraju objavljivati svoje radove u inozemstvu. Pritom ne mislim na “novo inozemstvo” nastalo raspadom Jugoslavije, nego na “staro inozemstvo”. Konkretno, podupirem zahtjev da znanstvenici koji žele napredovati u najviša zvanja moraju imati radove objavljene u časopisima koji se citiraju u WoS-u/Thomson Scientific Baze, multidisciplinarnoj bibliografskoj i citatnoj bazi koja je najkorištenije sredstvo za mjerenje i vrednovanje znanstvene produkcije pojedinaca i institucija u Europskoj uniji i svijetu uopće. Podupirem i zamisao da se najviše vrednuju znanstveni radovi koje su objavili ugledni inozemni izdavači, a to su često izdavačke kuće najprestižnijih američkih i europskih sveučilišta. Potpuno su mi strani javni istupi niza članova hrvatske akademske zajednice koji su proteklih mjeseci kritizirali, karikirali i ismijavali te zahtjeve i zamisli. Tendenciozno je bilo s popisa izdavača izvući neko afričko sveučilište, a hotimice prešutjeti da na njima potpuno dominiraju najuglednije sveučilišne i druge izdavačke kuće iz sjeverne Amerike i zapadne Europe. Shvatila sam to kao izraz samoobranaških strategija pojedinaca koji su se suočili s time da su njihov znanstveni i akademski status i, valjda, nekakva samorefleksija u ozbiljnu neskladu s kriterijima za vrednovanje znanstvenog rada koje je postavio Pravilnik. U napadu na WoS koristio se niz tipičnih parohijalnih argumenata. Najčešće se tvrdilo da u WoS ne mogu ući časopisi koji se ne publiciraju u velikim državama i na engleskom jeziku, što posebno pogađa znanstvene zajednice čiji članovi objavljuju na “malim jezicima” u koje se ubraja i hrvatski.
Popis od 3055 časopisa
Kako bih provjerila jesu li ti prigovori opravdani, pregledala sam popis 3055 časopisa s područja društvenih znanosti koji se referiraju u Social Science Citation Index (SSCI) unutar WoS-a za 2012. Ustanovila sam da se u SSCI-u referiraju časopisi iz vrlo široka spektra društvenih znanosti iz više od 50 zemalja. Ustanovila sam i da jezik nije nepremostiva prepreka ulasku časopisa u WoS-ovu bazu jer se u njoj nalaze i časopisi koji izlaze na češkome, danskom, estonskom, litavskom, mađarskom, nizozemskom, norveškom, rumunjskom, slovačkom i drugim malim jezicima. No pravo mi je iznenađenje bila činjenica da je Hrvatska zauzimala prvo mjesto među svim postkomunističkim državama u svijetu prema broju časopisa iz društvenih i humanističkih znanosti koji se indeksiraju u WoS-u. Ne treba se previše osvrtati ni na najskandalozniji argument koji se ističe u raspravama o Pravilniku prema kojemu znanstvenici “nisu znali” da trebaju objavljivati u inozemstvu! Što bi bilo kad bi poduzetnici javno rekli da “nisu znali” da svoje proizvode trebaju izvoziti i prodavati na inozemnom tržištu, da sportaši “nisu znali” da se treba natjecati na europskim i svjetskim prvenstvima ili da književnici, slikari i glazbenici “nisu znali” da umjetničku vrijednost i uspjeh svojih djela trebaju potvrditi i u inozemstvu? Zar će sada početi objavljivati svoje radove u inozemstvu samo zato da bi profesionalno napredovali, a ne zato da bi rezultate svoga znanstvenog rada učinili dostupnima, provjerljivim i afirmiranim u međunarodnoj znanstvenoj zajednici?
Unatoč slabostima i propustima, suspendirani Pravilnik intencijski je dobar dokument. Neposredno ili posredno točno je udario na najbolnija mjesta znanstvene zajednice u Hrvatskoj: nedostatnu znanstvenu produkciju, slabu međunarodnu vidljivost hrvatske znanosti, parohijalnost, klijentelizam i nepotizam u akademskoj zajednici i dr. No načinjena su dva propusta preko kojih nije moguće prijeći. Ponajprije, nije potpuno poštovana demokratska procedura u njegovu usvajanju. Nije poštovan Kodeks o savjetovanju sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, propisa i drugih akata (Narodne novine, 140/2009.), što znači da je Pravilnik usvojen bez primjerene rasprave u znanstvenoj zajednici koja je u ovom slučaju neposredno “zainteresirana javnost”. U postupku donošenja nisu sudjelovala tri od sedam područnih vijeća, i to vijeća s područja društvenih i humanističkih znanosti te umjetnosti. Nekome se taj prigovor može činiti formalističkim. No u demokraciji se odluke ne mogu i ne smiju donositi na temelju pojedinačnoga ili grupnog uvida u ono što je dobro – u ovome slučaju u ono što je dobro za hrvatsku znanstvenu zajednicu – nego na temelju propisane i formalizirane procedure koja te odluke legitimira te, posljedično, čini prihvatljivima i ostvarivima. Kad ne bi bilo tako, živjeli bismo u prosvijećenom apsolutizmu u kojemu vladari prisvajaju pravo da na temelju osobnog uvida u ono što je dobro, ispravno ili pravedno donose odluke koje obvezuju sve. Bilo bi pogubno kad bi se ta vrsta prosvijećenog apsolutizma uspostavila upravo na području znanosti. Drugo, nije mi prihvatljivo izuzimanje znanstvenog polja prava, a time i pravnih znanstvenika, iz skupa kriterija koji vrijede za sva ostala polja društvenih i humanističkih znanosti. Nije mi jasno zašto se i kako to dogodilo. Zašto se pristalo na povlašćivanje ili, kako se to politički korektnije kaže, na pozitivnu diskriminaciju jedne tako stare i etablirane discipline kao što je pravo? Tko je Vas uvjerio u opravdanost postupka kojim se uspostavlja neravnopravnost i krši načelo jednakosti građana u pristupu javnim položajima u znanstvenoj zajednici? Zašto bi pravnici napredovali prema slabijim kriterijima? Moram konstatirati da je u akademskoj zajednici prošireno mišljenje da su Nacionalno vijeće za znanost, Vaše ministarstvo i Vi osobno podlegli utjecaju i pritisku pravničkog lobija koji je nedvojbeno vrlo dobro usidren u svim državnim i javnim institucijama i organizacijama. Hrvatska zacijelo još nije jaka pravna država, ali je zato vrlo snažna pravnička država.
Naposljetku, ne razumijem kako se moguće zauzimati za visoke kriterije u djelovanju znanstvene i akademske zajednice i istodobno usvojiti promjene Zakona o znanosti i visokom obrazovanju, što je parlamentarna većina Vaše stranke i koalicije učinila prošli tjedan, kojim se praktično ukidaju prepreke za doživotan ostanak na sveučilištima bez rada. Riječ je, dakako, o odredbi kojom se etablira figura doživotnog docenta. Doživotni docent može biti svatko tko je jednom dospio u to zvanje, a onda odlučio da – ne želi više napredovati! Što znači da znanstvenici i sveučilišni nastavnici mogu samostalno odlučiti žele li ili ne žele napredovati? To ne znači ništa drugo nego da mogu odlučiti hoće li ili neće raditi, to jest istraživati i publicirati rezultate svojih istraživanja. Oni koji budu radili, napredovat će, a oni koji ne budu radili, neće napredovati, ali neće biti ni sankcionirani za svoj nerad te mogu na sveučilištu mirno dočekati mirovinu. Zahvaljujući toj odredbi naša će se sveučilišta ubrzo pretvoriti u neproduktivna i nekompetitivna “skladišta vječnih docenata”. Poštovani gospodine ministre, iz Vašeg je ministarstva u proteklih godinu i pol dana poteklo nekoliko dobrih inicijativa i programa, ali su u njihovu javnom predstavljanju i načinu ostvarivanja počinjeni propusti i greške koji su uvelike zasjenili izvorne zamisli i dobre intencije. Nije li to šteta?
>>Željko Jovanović: Rektor Bjeliš čini sve da me smijeni!
