Kada su nam nogometaši otišli u Njemačku, najmanje se očekivalo da će "daleko dogurati". Neumjereniji među nama predviđali su i puno više, pa im se pričinjalo i moguće ponavljanje francuskog čuda. Tadašnja se euforija završila gunđanjem, bijesom i psovkama. Sada se nešto od takvih neostvarenih nadanja, frustracija i zebnji pretvorilo u nova iščekivanja i prenijelo na utakmicu s Engleskom. Večerašnji maksimirski ogled već dugo slovi kao "utakmica desetljeća". Opet je stvoreno raspoloženje da je to novo nacionalno "biti ili ne biti". Budu li naši nogometaši poraženi, Hrvatska će biti puna ljutnje i kukanja. Pobjede li pak, nitko nam dugo neće biti ravan; onima koji su igrali i onima koji su samo navijali.
U svijetu gdje postoje "velike ideje i mali narodi" male nacije svoju opću afirmaciju traže i kroz sport. Hrvatska je u tome uspješnija vjerojatno nego se i nadala, a sigurno uspješnija nego su njezini politički oponenti i zagovornici mislili, a sportski suparnici predviđali. Uza sport se svuda u svijetu vežu i nacionalne emocije. Hrvatska tu nije iznimka.
Osim toga, za kratko vrijeme njezina postojanja bilo je iznimnih razloga za općenacionalna slavlja: od uspjeha košarkaša predvođenih virtouznim rapsodom Draženom Petrovićem, nogometaškog čuda u Francuskoj, čudesnih rukometaških pobjeda, trijumfa Gorana Ivaniševića u Wimbledonu do svemirskih dosega Janice Kostelić. Ali kod kod nas se uspjesi slave dulje i burnije, a porazi doživljavaju dublje i tragičnije nego kod mnogih drugih. Možda i zato što ovdje štošta olako i prebrzo postaje "povijesno važno". Tako povijesnim ne postaje samo moguća godina ulaska u EU i osvojena zlatna olimpijska medalja nego često i sam odlazak na svjetsko prvenstvo, a nerijetko i neka utakmica. Poput ove s Englezima.
Mi smo svijet protuslovlja i ekstremnih raspoloženja, koja idu od opće euforije do opće kuknjave. U nekim realnim ili iskonstruiranim situacijama kao da se javlja onaj dio naše popudbine, naslijeđa i tradicije koji olako veliča i slavi, ali još lakše proklinje i kuka. Nešto od te baštine i mentaliteta sigurno će biti nazočno i poslije utakmice s Engleskom. No, utakmice, pa i sport općenito, tu su zapravo najmanji problem. Takvo je ponašanje prisutno i u znatno sudbonosnijim zbivanjima od sporta. Mi smo često skloni ne samo svoje mišljenje nego i svoj umišljaj i privid predstaviti kao poželjnu realnost. Posljednje je stoljeće puno takvih primjera. Je li itko poput nas s toliko gorljiva oduševljenja stvarao prvu Jugoslaviju, da bi se vrlo brzo u nju gorko razočarao i protiv nje bunio!?
Je li netko više od nas očekivao od Titove Jugoslavije, s toliko oduševljenja klicao Titu, da bi se potom pretvorili u ikonoklaste sretne što više nema ni njega ni Jugoslavije!? Kada se stvarala Hrvatska, nacionalni su romantici uzvikivali "najprije Croatia, a potom demokracija", a onda se prometnuli u najzadrtije kritizere "manjka demokracije"!? Zar se dr. Franje Tuđmana nisu prvi odrekli oni koji su nekoć patetično kreštali kako nam je "sam Bog poslao našeg Franju"!?
Nogometni predvodnik Slaven Bilić doživjet će isto što su prije njega na ovim prostorima doživljavali svi vođe. Pobijede li naši nogometaši Engleze, Bilić će biti pretvoren u "čovjeka od mramora". Izgube li pak, prvi će na nj skočiti potencijalni klesari njegova spomenika dok se svi mi budemo "pravili Englezima" kao da je to normalno. I u zemljama, čiju smo mi tradiciju često spremni i nekritički veličati, hvali se, kudi, napada i uzdiže nogometaše i selektore. No, s puno manje emocija. Kod nas se to ne može dogoditi dok god "imamo povijesti za idućih sto godina", dok svako malo kao večeras imamo "utakmicu desetljeća".
