Nedavna presuda haaškoga sudišta, kojom je Naser Orić, zapovjednik
obrane Srebrenice, osuđen na dvije godine zatvora vjerojatno je - prema
svojim moralnim implikacijama - najznačajnija presuda ovoga sudišta.
Neovisno o vehementnim osporavanjima presude s obje strane, neovisno o
nizu argumentiranih kritika sudišta u cjelini, ovime je uspostavljeno
jasno i jednostavno načelo: čak i u najtežim (u Srebrenici doslovce
neljudskim) uvjetima u kojima se nalazi jedna od sukobljenih strana
(ujedno i napadnuta), kršenje međunarodnoga ratnog prava ne može biti
opravdano (može, kako to razmjerno niska kazna pokazuje, biti tek
relativirano).
Na globalnome planu ova će presuda imati ponajprije moralne posljetke,
jer međunarodno pravo i dalje ne funkcionira za sve jednako (tj.: ne
funkcionira kao pravo). Najbolje je to pokazala drastična razlika
između statuiranja zapovjedne odgovornosti kao niti vodilje cjelokupna
djelovanja haaškoga sudišta i činjenice da su za zločine u Abu Graifu
potom osuđeni tek dočasnici američke vojske.
No, dugoročno je možda i važnije da javnost odista osvijesti klasičnu
zasadu “pravo je minimum morala”, posebice kada je o ratnim zločinima
riječ. U domaćim uvjetima – barem kada je o “našima” riječ – kao da
važi obrnuto stajalište. Osumnjičenike, optuženike pa i osuđenike olako
se i dalje heroizira, a negativcima se naširoko smatraju policija,
tužiteljstvo, sud, svjedoci... Oni koji sami sebe smatraju moralnim
autoritetima uglavnom se ne obaziru na ovo progresivno demoraliziranje
nacije (ako mu i ne doprinose).
Pritom nije riječ naprosto o “pojedinačnim ispadima”, nego o nametanome
socijaliziranju i etatiziranju (podruštvljenju i podržavljenju)
zločina. Ako je, primjerice, ubojstvo Reihl-Kira Gudeljevo djelo,
službeno pomaganje osuđenome ubojici da “nestane” učinilo je taj akt i
dijelom državne politike. Ako je ubojstvo obitelji Zec zločinački čin
nekolicine policajaca, za što su trebali odgovarati (iako, nekako,
nisu), činjenica da su neki iz te skupine naknadno dobivali državna
odličja i služili “dužnosnicima” kao tjelobranitelji i opet uključuje
državu u zločin.
Ako je ratni zločin što ga je – prema pravosnažnoj presudi – počinio
Mirko Norac njegova odgovornost, on prestaje biti samo osobnim
problemom kada se uplete i lokalna zajednica. Društvo koje se
(tepajući, valjda) naziva viteškim zadržava u svojem članstvu osobu
osuđenu zbog pripravljanja ubojstva pedesetero civila (“bez povoda i
razloga”), te osobnoga ubojstva “starije žene” (dok mu je “u pokušaju
da ubije mlađega muškarca zatajilo oružje”). Ista je osoba, skupa s
Tihomirom Blaškićem, i dalje general Hrvatske vojske, premda zakon
jasno određuje obvezu oduzimanja čina svakoj vojnoj osobi osuđenoj na
zatvor duži od tri godine. No, ovlašteni za oduzimanje čina (vrhovni
zapovjednik na prijedlog ministra obrane) nisu to učinili ni nekoliko
godina nakon presude – čime je očito prekršen zakon (ni u Saboru o tomu
nije postavljeno pitanje, postoji valjda – dakako: nemoralni –
nadstranački konsensus).
Ako su nedavni incidenti u Biljanima Donjim odista rezultat
(pojedinačnoga) “viška alkohola i manjka pameti” (za što će,
zahvaljujući – konačno – primjerenoj reakciji policije i tužiteljstva,
četvorka kazneno i odgovarati), stvar se, i opet, komplicira potporom
koju počinitelji uživaju u susjedstvu. Nezanemariv postotak odrasloga
stanovništva Škabrnje prosvjeduje protiv uhićenja i simpatija što su ih
državni funkcionari iskazali žrtvama. Emocionalni naboj što ga samo ime
rečenoga mjesta izaziva u javnosti dodatno zaoštrava prijetnje da će
“zapaliti čitave Biljane Donje i tamo stajati sve dok sumještani ne
izađu iz pritvora”.
Pritom se, očito, ponavlja već skicirani obrazac; nije, naime, riječ
tek o pijancima, nego o ljudima koji sebe razumiju kao prave rodoljube
(za razliku od “sluganske vlasti” i “korumpiranih medija”), želeći
spriječiti ponovno naseljavanje Srba u susjedstvu, koje (barem
neposredna) okolina razumije kao aktiviste za “našu stvar” (talijanski:
cosa nostra). Slično važi i za niz incidenta u Karinu, npr. (gdje je,
donedavno, na ulazu u kamp stajao natpis: “Srbima i psima ulaz
zabranjen”).
Riječju, nezaustavljeno podruštvljenje i podržavljenje zločinačkoga
djelovanja ostavlja ozbiljne tragove na čitavoj zajednici. Onima kojima
je rodoljublje iznad svega (pa i domoljublja) trebalo bi, ako je
moguće, već pomalo postati jasno: krajnji je posljedak takva javnoga
ponašanja upravo pohrvaćenje zločina.
Za-pravo
