Narod, javnost i mediji su nepopravljivi – zanemarimo li ratno desetljeće devedesetih, od 2000. godine do danas nema vlasti u koju se nisu razočarali, ali nema ni izbora koji nisu čekani kao spas.
Oni imaju mitsku moć, što se potvrđuje i zadnjih tjedana, kada se kao o sudnjem danu piše o datumu izbora, koji nitko ne zna, a svake novine imaju svoju verziju prema "pouzdanim izvorima" iz Vlade ili SDP-a. Netko bi mogao reći – izbori, pa što? Kao da nije svejedno bili mjesec ili tjedan dana prije ili poslije! Ali svaki datum se tumači kao sudbonosan, i onaj prije i onaj poslije obljetnice pada Vukovara, i onaj prije i onaj poslije Božića ili Nove godine, i onaj u zadnji čas i onaj koji tako rano nitko nije očekivao. Kao da se radi nekom bogatom rođaku koji dolazi iz dalekog tajnovitog svijeta te će, kad dođe, usrećiti cijelu naciju.
Usrećiti je i time što će svakom njezinu pripadniku dati osobito značenje, osjećaj da je posebno važan, da svojim glasovanjem odlučuje o sudbini države, da ga Povijest zove u izbornu misiju kao člana zajednice, da ga zove na sveti čin opredjeljenja za najbolje osobe koje će voditi zemlju. U svakom izlasku na izbore ima nešto svečano, na birališta se ide kao na misu – obrijan, lijepo odjeven, često u društvu supruge ili rodbine... To treba istaknuti zato što je malo koji političar osjeća i zna tko je birač i koliko ljepote ima u njegovoj iluziji da njegovo glasovanje ima presudnu važnost. Važnost koju on prenosi na svoje izabranike, očekujući da na vlasti budu brižljivi za svoju zemlju kao on kad mu je na biralištu tu vlast dao. Ali sad kad se sjetim tolikih političara, sjetim se i kako su bili brižljivi samo za sebe.
Bez reda ću nanizat uspomene na Ivana Gabelicu, koji je bio sto posto siguran da će biti novi Pavelić, novi hrvatski poglavnik, i ništa ga drugo nije zanimalo, na Savku, koja je bila uvjerena da će biti ono što je bila i 1971., prva i jedina, na Budišu, koji je bio više nego siguran da će biti Tuđmanov nasljednik, na Račana, koji je lukavo izračunao da ne može pobijediti s glasovima svojih birača, ali može u sprezi krvnika i žrtve, u pogodbi s Budišom kojem je "obećao" da ga više neće slati u Staru Gradišku a zauzvrat Budiša mu je u nezapamćenoj trgovini omogućio da dođe na vlast s pomoću robije na koju ga je sam Račan osudio. Račan je na premijersko mjesto došao kroz ćelije starogradiških uznika koje je tamo pospremao! Gdje je u tim pričama bio birač? Nigdje. Postojale su samo umišljene veličine, kalkulacije i trgovine. Gdje je bio birač u priči Ive Sanadera koji je na splitskoj rivi kao oporbenjak strastveno branio generale da bi ih, kad je došao na vlast, bjesomučno progonio? Gdje je bio u Mesićevu obećanju o vraćanju milijardi eura pokradenih i iznesenih u inozemstvo a da nije vraćena nijedna kuna, o "izlasku Hrvatske iz izolacije" što je značilo najveću rasprodaju nacionalnih bogatstava u povijesti? Gdje je bio birač u "novoj pravednosti" Ive Josipovića koja je značila najveći udar na sirotinju u samostalnoj Hrvatskoj, gdje je bio u njegovu obećanju svega i ostvarenju ničega? Ipak, u ovih 25 godina hrvatske države birača je bilo u osjećajima i naumima jednog čovjeka, što na stvaran i simboličan način potvrđuje pitanje koje je Tuđman, poslije Oluje došavši Vlakom slobode u Split, prekrcanu rivu upitao: "A što još da vam obećam"? Narod je odgovorio – Vukovar, Vukovar, Vukovar!
Po svemu sudeći novu će vlast voditi Karamarko, a njegova uspješnost mjerit će se po razlici prema nabrojenim veličinama i po sličnosti s Tuđmanom. Ako je Tuđman spomenuto pitanje postavio nakon veličanstvene pobjede nad agresorom, pobjeda ili uzmak pred agresijom čeka i Karamarka, pred agresijom stranih profitera, inozemnih banaka, hrvatskih plaćenika koji im služe, uvoznog lobija, uništavanja domaćih proizvodnji, sloma gospodarstva, terora nad sirotinjom, demografske katastrofe te neobuzdanog zaduživanja koje bi moglo izazvati nepodnošljivu neimaštinu i glad. Sretan izbor!
>> Hrvatska proplakala nad izbjeglicama, dok se u izbjeglice pretvara njezin narod
>> Ustaše nisu samo zločinci, nego i povijesna priča o kojoj se činjenice krivotvore
Pok. Predsjednik je ipak, usprkos njegovoj nadarenosti za odabir suradnika, citaj mesic i bratija, je i ostat ce najveci Hrvat u povjesti Hr...Nisam bio njegov glasac, ali, sto dalje , sve vise ga cijenim..Sa kim i kome je on stvorio drzavu.