Hrvatski su premijeri stotinama puta proteklih godina najavljivali konačni obračun s korupcijom, mafijom, radom na crno... I dojam je da su svi bili poraženi, i to najčešće zato što su pucali ćorcima. Nakon dugih rasprava o sivoj ekonomiji i korumpiranoj upravi koja joj dopušta da opstaje, Sabor se tek prije desetak dana usudio napuniti pušku ubojitim mecima i dati inspektorima ovlast da, uza sudski nalog, koji im se izdaje u roku od 24 sata, uđu u tzv. privatne prostore kako bi provjerili ima li u njima crnog biznisa. U međuvremenu su kroz crne rupe iscurile stotine milijardi kuna... Kad Hrvatsku promatra europska administracija iz udobnih bruxelleskih ureda, prvo što vidi na vrhu sante leda jest slučaj Gotovina, ta uvijek spremna ručna kočnica koju mogu podići kad god se sjete kako bi usporili priključenje te male jadransko-podunavske destinacije Europskoj uniji. No, za prosječnog se Hrvata puno važniji problemi koje treba riješiti na tom putu skrivaju ispod ledene površine. Tamo, npr., čuči gotovo dva milijuna neriješenih sudskih predmeta, što upozorava na golemu pravnu nesigurnost ljudi u Hrvatskoj, koji se ni na sudu ne mogu nadati pravdi. Barem ne brzoj. U mraku ispod površine vegetira i pretila, centralizirana, ispolitizirana i troma javna uprava, koju razdiru virusi nepotizma, korupcije i slaba obrazovanja. U tom muljevitu ambijentu nastaje i široka fronta otpora prema pravnoj državi u kojoj se ne bi moglo, recimo, graditi zgrade na pomorskom dobru, pokrenuti posao bez dozvola, ne plaćati poreze i doprinose, ne prijavljivati radnu snagu....
Sve se to, istina, u Hrvatskoj ni danas ne smije raditi, ali se zbog sporosti državnih službi i njihove "podmazane tolerancije" ipak može. A zašto i ne bi? Kazne su rijetke i lome se na malim igračima. Oni koji igraju na stomilijunske uloge ionako nisu ni lopovi ni kršitelji zakona, nego važni partneri bankama i državi. Dopuštajući da raste indiferentnost u društvu prema poštovanju zakona, država zapravo dopušta vlastito ubojstvo. U uređenim državama neplaćanje poreza i rad na crno tretiraju se upravo kao pokušaj ubojstva države. I kažnjavaju se strogo. Nema milosti ni prema ministrima, zastupnicima, zvijezdama...
U nas se, međutim, s poštovanjem doživljava kad netko u podrumu otvori ilegalnu pekarnicu kruha, ne plaća ni poreze ni doprinose, prodaje kruh ispod cijene... Društvo je prema tome mazohistički tolerantno. Prijaviti ga neće nitko, a većina će mu skinuti kapu jer se, eto, zna boriti za život. Oni koji posluju legalno valjda su, prema srozanim kriterijima poslovnog morala, nesposobne budale. Kad uspije dokinuti taj mentalitet, Hrvatska će biti dio razvijene Europe, bila članica EU ili ne. No, to će biti najteži dio posla jer u Hrvatskoj postoji navika nepoštovanja zakona. Čak i tamo gdje je ne očekujemo. Rektori i prorektori sveučilišta, npr., sustavno se oglušuju na zakonsku obvezu da Povjerenstvu za sukob interesa dostave imovinske kartice. Smatraju da je odredba glupa pa se prave da ne postoji.
Štoviše, Rektorski je zbor donio i zaključak da je njihovo uvrštavanje u državne dužnosnike neutemeljeno pa su se proglasili izuzetim od tog zakona. Što reći? Ako tako postupaju ljudi koji bi trebali biti intelektualna krema i učiti studente, među ostalim i što je država, što očekivati od nekog lokalnog šerifa kojemu je javljanje na javni natječaj gubitak vremena jer ima "svog čovjeka" na pravom mjestu. Zašto bi se on žurio uskladiti s europskim standardima kad već živi u jednoj od "najtolerantnijih" država na svijetu, gdje snalažljiv "poduzetnik" s nešto eurića ispod stola može postići čuda?
