Skrivaju se od pogleda prolaznika, bježe od onih koji im žele nauditi, često stradavaju pod kotačima automobila. Tako žive ulične mace. Neke su na svijet došle na ulici, druge su na ulicu izbačene. Ali bez njih ništa ne bi bilo isto, znaju to sve mačkarice koje im pomažu. Znala je i gospođa Antonija iz zagrebačkih Dugava, koja je godinama svaki dan nosila hranu i brinula se da mace prežive. A najviše se brinula što će biti s njima kad nje više ne bude.
Upravo njezina briga, ali i dugogodišnja ljubav prema mačkama, povezala je Mirelu Mahnet i Karolinu Brukner, koje su nastavile hraniti njezine mace. Kako su dolazile na ista hranilišta, odlučile su podijeliti obveze. Sve je počelo prije otprilike dvije godine, danas je njihovih pet hranilišta registrirano. Očišćena su i opremljena, mace su kastrirane, liječe ih. Nekima su uspjele pronaći privremene domove, a neke su i udomile.
– Brinemo se otprilike o 40-ak mačaka, teško je reći točan broj. Znamo za one koje stalno viđamo na hranilištima, neke samo nestanu, druge ne uspijemo spasiti, pojave se i neke nove – kaže nam Mirela, koja se brine o zdravlju i kastraciji. Za one koje su teško bolesne pronalazi privremene domove jer takve na ulici ne mogu preživjeti, a neke je i sama udomila. Među njima je i Bobo/Bobić/Babac Žabac, pravim imenom Niamh. Tek joj je 20 godina, zajedno su gotovo dvije, a prvih 18 živjela je na jednom od hranilišta. Da je nije sklonila s ulice, sigurno više ne bila živa. I priznaje, Babac je nešto najljepše što joj se dogodilo otkad se bavi uličnim macama. A ima tome već gotovo desetljeće. Na hranilištu je pronašla i spasila i Spasoja. Bio je na rubu smrti, još jedan dan na cesti ne bi preživio, spašavala ga je dok je vani pljuštala kiša. Od udarca u glavu ozlijeđeno mu je oko, sinusi i čeljust, prvih dana nije mogao ni jesti ni piti.
Neke od maca dobile su imena po osobama koje su Mireli dojavile da su bolesne, koje doniraju za njih ili pomažu pri hranjenju. Tako je Petru nazvala po prijateljici na koju je podsjeća, kaže da su iste.
– Ima 16 godina, prilazi na pristojnoj udaljenosti, barem na dva metra, ali uvijek porazgovara sa mnom. Ne mijauče, nego štekće. Ines je ime dobila po poznanici koja redovito donira za mice. Nakon dvije godine koliko je redovito hranim prilazi mi sve bliže. Zapravo joj je glavni problem kujica Sia, iako je Sia sasvim nezainteresirana za nju. No, stalno je uz mene pa je Ines oprezna. Drago mi je da se boji pasa jer je to sigurnije za nju. Neke mačke pak prilaze samo kujici, a ona je redovito sa mnom na hranilištima – govori Mirela.
Zbog životne ugroženosti na privremenim smještajima završili su i Hetty, Pepy, Lotta i Tiege, Sookie, Deduškec. Svima njima treba osigurati hranu, za mace koje više ne mogu biti vani trebaju i peleti za WC, a tu su i veterinarski troškovi. U taj dio priče uključena je Karolina Brukner, koja organizira aukcije prikupljenih predmeta, a zaslužna je i za registracije hranilišta.
– Sve je krenulo od Mjesnog odbora Dugave, bili su vrlo susretljivi nakon što sam im objasnila zašto su važna ovakva hranilišta, a tu nam je jako pomogla i dr. sc. Irena Petak sa svojim stručnim savjetima. Za papirologiju je zaslužna gospođa Ružica Pađen, predsjednica udruge S.O.S. za mace – kaže nam Karolina o registraciji hranilišta. Ističe da su probleme rješavali dogovorima, jer jedino tako se i moglo sve riješiti, bez svađa, teških riječi i optuživanja. Sve je potrajalo godinu dana, a kad su dobile i papire o registraciji sljedilo je uređivanje. Sva hranilišta opremili su kućicama, prvu im je napravio Siniša Škvaričić, njegove kućice mogu se vidjeti na brojnim zagrebačkim mačjim hranilištima. Ostale su napravljene uglavnom iz donacija. Bez donacija, kaže, ništa ne bi mogle.
– S aukcijama za naše mace na početku nam je pomogla gospođa Alemka Bačić, a onda je nastala Facebook-grupa Mace sv. Mateja Dugave. Osim stvari za aukciju uvijek nam treba hrana – ističe i dodaje da često ljudi od njih očekuju da naprave sve, kao da one to moraju. A kad traže pomoć, odazovu se rijetki, uvijek isti. Oni koji priskoče i kad mace treba nahraniti. Mirela dodaje da je za hranilište najvažnije što su mace kastrirane jer nema novih generacija uličara. Samo u protekloj godini ulovila je i odvela na kastriranje stotinjak maca, a pomagala je i drugima. Baš kao što u troškovima za kastracije njima pomaže i udruga Castro.
Svjesne su da ne mogu spasiti svaku mačku, ali teško im je kad neka maca samo nestane. Kao što je nestala Mindy, maca koja je jako voljela Siju. Nema je već mjesecima, ne znaju kako je skončala, možda je ugibala danima, ozlijeđena, bolesna. Možda joj je presudio i čovjek, jedan od onih koji misle da ulične mace ne zaslužuju ni život, kad već nemaju topli dom.
Kako bi pomogle dugavskim macama, Mireli i Karolini svaka je pomoć dobrodošla. Na Facebook-grupi Mace sv. Mateja Dugave možete pratiti njihov rad, uključiti se u neku od aukcija, a možete vidjeti i što im najviše treba i kako im pomoći.
