Nitko mi neće začepiti usta – kaže neki dan na saborskim hodnicima Milorad Pupovac, kritizirajući Zakon o hrvatskim braniteljima koji u uvodnom članku govori o oružanoj agresiji Srbije na Hrvatsku.
I doista, otvorio je usta šef SDSS-a pa primijetio kako se u zakon uvode elementi ratne retorike, u suglasju sa Aleksandrom Vučićem koji se, slučajno ili ne, istodobno požalio kako je takva definicija iz hrvatskog zakona “izuzetno teška za Srbe”.
Nije Pupovac šutio ni koji dan ranije kada je sa sigurne udaljenosti, iz Banja Luke, podržao Deklaraciju o zaštiti Srba u regiji, u medijima već označenu kao svojevrsni Memorandum 3, pa ćaskajući s Miloradom Dodikom prozborio koju i o jačanju ekstremizma i rehabilitaciji ustaštva, upozoravajući na opasnost koja može “ugroziti cijeli državni projekt”, zaboravljajući kako je cijeli državni projekt 90-ih ugrožen upravo iz centara koje posljednjih dana pohodi, uz aktivnu asistenciju onih kojima danas odlazi po mišljenje. O kakvoj rehabilitaciji ustaštva Pupovac pritom govori?
Misli li na HOS-ovu ploču koja je u međuvremenu izmiještena iz Jasenovca, na izjave bivših pripadnika HOS-a koji su se mahom ogradili od ustaštva, misli li na opskurnog Marka Skeju ili pak Dražena Keleminca, prepoznaje li u njima kakvu relevantnu političku ili društvenu snagu? “Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj”, poentirao je neušutkani Pupovac koji je, međutim, naglo zašutio kada nije trebalo šutjeti, primjerice, prilikom otkrivanja spomenika bivšem oficiru JNA Milanu Tepiću koji je u smrt poslao 11 hrvatskih branitelja i pritom prijetio da će Bjelovar sravniti sa zemljom.
Zašutio je i onda kada je srpski ministar Aleksandar Vulin usred Šibenika trabunjao o građanskom ratu u Hrvatskoj, mučen amnezijom baš kao i Pupovac, ignorirajući pravomoćne presude Haaškog suda koje su jasno naznačile agresora pa i karakter Domovinskog rata. Baš kao i 90-ih, Pupovac je i danas posvađan s elementarnim činjenicama koje govore kako naši građani srpskog podrijetla u Hrvatskoj 2017., neopterećeni “krivim” krvnim zrncima i ničim ugroženi, uredno participiraju u ključnim segmentima društva poput pravosuđa, gospodarstva, medija... dijeleći sudbinu većinskog naroda, kao što to čini i srpska sirotinja po ličkim ili banijskim pustopoljinama, ugrožena nezaposlenošću i besperspektivnošću jednako kao i hrvatska.
Ne, nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, u onoj mjeri u kojoj nikome nije lako u Hrvatskoj, zapravo, Miloradu Pupovcu nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, pa ni biti u Hrvatskoj uopće. Uistinu, ne može biti lako s pozicije vlasti i iz zajamčene sinekure mantrati o ugroženosti, upozoravati na razdor u međudržavnim odnosima Hrvatske i Srbije pa ga i osobno produbljivati, rezonirajući da je Beograd, a ne Zagreb referentna točka njegova osobnog djelovanja.
U konačnici, ne može mu biti lako ni gledati u oči svoje birače koji su mu omogućili savez sa svakom vlašću, a da pritom za njih, za manjinu koju predstavlja, nije pribavio ni najmanju korist, eventualno animozitet kao posljedicu upravo njegovih krivih procjena.
Dobar tekst, konacno netko od novinara ima habrosti ovog petokolonasa i agenta Srbije nazvati pravim imenom. Jos da je u tekstu dodan i slucaj Dr. Sretera i Pupovceva uloga u tom smaknucu, tekst bi bio odlican.