Umjesto programa i ideja, izbornu kampanju obilježava sustavno sijanje mržnje. Umjesto uvažavanja protivnika, ali i birača, najčešće se čuje kako one druge treba zgaziti i uništiti. Umjesto pogleda u budućnost, imamo stalno kopanje po prošlosti. Umjesto pozitivnog pristupa, imamo krajnje negativnu kampanju koja dobar dio birača jednostavno udaljava i distancira od takve retorike. Sve je krenulo negativno onog dana kad je Zoran Milanović izbacio čuvenu parolu “Mi ili oni”. Bio je to znak da se ide u kampanju na sve ili ništa. Jer SDP nema što ponuditi iz mandata, iz programa koji su partijski PR aparatčiki skucali u posljednji trenutak, pa je jedino ostalo navaliti doslovce đonom na protivničku stranu, ali i na biračku bazu koja nije SDP-ova, a rado bi je uzeli za sebe. Zato i ne čudi okret SDP-a prema Franji Tuđmanu te kopiranje kampanja HDZ-a s busanjem u prsa i mahanjem zastavama.
Velika je šteta, kad Milanović već nije imao što drugo ponuditi osim huškačkog pristupa, da HDZ nije našao drukčiji način, nego je pao u blato u kojemu se koprca sa SDP-om. Ili možda drukčije ne zna? Idemo na gole činjenice. Kad je Kolinda Grabar-Kitarović bila u kampanji, i kad je imala protiv sebe protivnika uz kojeg su velikim dijelom bili i mediji, koji je imao prednost prvog mandata, njezini su ljudi dobro shvatili da izbore ne može dobiti negativnom kampanjom i radikalnom retorikom. Baza birača koji su joj trebali za pobjedu nalazila se prema centru, ondje gdje sad puca SDP, a HDZ je svojom retorikom debelo odgurnuo tu bazu od sebe. Umjesto da se približi centru, HDZ se radikalno odmaknuo od njega, jednim dijelom zato što je išao okrupnjavati stranke desnice, a drugim dijelom jer je i u HDZ-u prevladalo vodstvo koje je svjetonazorski daleko od centra, pa i od desnog centra.
Kolinda Grabar-Kitarović je u prvom krugu izbora mahom dobila glasove vjernih birača HDZ-a, članova i simpatizera. U drugom krugu, kad je trebala pobijediti, dobila je glasove onih koji uglavnom nisu glasači HDZ-a. No njezina je retorika njima bila pristupačna i odlučujuća za davanje glasa. I tada, u predsjedničkoj kampanji, bilo je gadnih pojedinačnih promašaja, koji su mogli lako dovesti u pitanje njezinu pobjedu. To je bilo dobro iskustvo, na kojemu se jednostavno trebala graditi i stranačka kampanja. Ali ne, nego se dogodilo suprotno. I koji je rezultat? Prije pola godine siguran pobjednik našao se u situaciji da mora strepiti do 8. studenoga, s koliko će glasova proći, i hoće li uopće pobijediti. HDZ je olako prihvatio Milanovićevu rukavicu, pa i sintagmu “Mi ili oni“. I tako mržnja izjeda političku scenu, prenosi se na ljude, širi se kao virusna pošast, ljudi se verbalno kolju međusobno samo zato što se u nečemu politički ne slažu ili su druge političke opcije. Mržnja je u zraku takva da bi se mogla rezati nožem, baš kao kad se spusti gusta magla.
Za takvu su predizbornu atmosferu odgovorni svi, baš svi, HDZ i SDP najviše, jer oni kao glavni i najveći protivnici huškaju takvu mržnju na sve koji im nisu podobni, ali i njihovi sateliti, čast iznimkama. Predsjednica s pravom zagovara zajedništvo u ključnim stvarima koje se tiču naroda i države, u područjima koja su od nacionalnog interesa. No kako dobiti zajedništvo ako se sije takva mržnja koja se neće moći samo tako pomesti kad izbori prođu? Kako će ti isti ljudi moći surađivati? Nikako! Zato je krajnje vrijeme, dva tjedna prije izbora, da zdrava pamet pokuša što više proraditi, da se govori o programima, a ne o ljudima koje treba satrti, da se o protivniku govori s respektom, a ne da ga se drži na ciljniku. Hrvatska ne može izdržati još četiri godine u kojima se neće ništa nabolje događati. Još četiri godine stagnacije dovest će nas u bankrot.
Istina, nisu političari jedini krivci za ovakvu atmosferu. Birači nisu ništa manje odgovorni. I te kako je točna poslovica koja kaže “Kakav narod, takva vlast”. Mi se doma koljemo oko ideologija i prošlosti, a svijet se mijenja nevjerojatnom brzinom. Izbjeglički je val samo jedan u nizu jasnih dokaza da se u svijetu događaju velike i brze promjene. Također i u Europskoj uniji. Isto tako i u svjetskom gospodarstvu. Istodobno, Hrvati baljezgaju o svojim prošlim ratovima i bore se za još neku siću iz proračuna, a mnoštvo mladih i dalje odlazi iz zemlje. Ne nude se programi, nego mržnja, pa će takva kampanja dobar dio ljudi odbiti od izlaska na izbore, kao što će mnoge natjerati da u još većem broju napuštaju zemlju. Dokad tako? Netko treći?
>> 'Želimo modernu Hrvatsku dok neki trljaju ručicama i žele nam da nas strefe potresi i poplave'
Mogli smo 50, pa ondA i 70 godina....sada stvarno treba reći "dosta"!