Srpski glumac Voja Brajović (66) velikan je bio prije televizijskih sapunica, šund filmova, državnih raskola i uličnih reklama za voće s okusom kojima se prije 40-ak godina nitko nije nadao. To je i danas, a osam godina poslije Brešanova filma „Nije kraj“ opet glumi u hrvatskom filmu. Riječ je o „Ti mene nosiš“ redateljice Ivone Juke. Tim povodom popričali smo o njegovoj dugoj karijeri, političkoj avanturi, promišljanjima, ali sjetili se i kultnih „Otpisanih“ i toga kako mu i desetljećima kasnije uz ime i prezime na pošiljci piše Tihi, što je za one koji ne znaju ime lika koji je u toj seriji glumio.
U filmu „Ti mene nosiš“ igrate profesora oboljelog od Alzheimerove bolesti. Koliki je to bio izazov?
– Pročitavši scenarij shvatio sam da je redateljica i scenaristica Ivona Juka osoba koja jako dobro piše, da u rukama imam literaturu koja je značajna i osjetio određenu vrstu straha hoću li uspjeti tu ulogu odraditi kako treba. Moja priča u filmu samo je dio od tri priče o odnosima očeva i kćeri i sve imaju i socijalnu podlogu i u sebi nose duboku dramatičnu potrebu za ljubavlju.Kič i šund guše i uništavajuU teškim okolnostima ljubav uvijek pobjeđuje pa tako i u priči o kćeri i ocu koji je obolio od Alzheimera. E sad, je li tu stvar samo o bolesti ili je u pitanju bijeg od stvanosti, to je ono što ljude treba zaintrigirati i potaknuti na razmišljanje. Ivona je kompletna autorica i umjetnica, a vjerujte mi, danas je biti umjetnikom za društvo jako dragocjeno jer umjetnost je prije svega nešto što nas izdvaja iz cjelokupnog biološkog svijeta na planetu.
Biti umjetnikom je, kažete, dragocjeno, no je li i teško?
– Naravno da je teško. Pogotovo u regiji u kojoj živimo gdje je sustav vrijednosti već dugo poremećen i čini mi se kao da ne znamo gdje je dno. A da se tone, tone se. U svojoj mladenačkoj zrelosti sam se bunio i pokušavao da sustav vrijednosti stavimo na pravi nivo, ali nisam se nadao ovakvom potonuću na štetu onoga što je čovjeku najvrednije. I to u cijelom društvu. Zamjene za prave vrijednosti su kič i šund koji preplavljuju i guše a da ljudi i ne znaju kako ih to podmuklo uništava.
Jeste li zadovoljni svojom filmskom kćeri Lanom Barić?
– Jako smo se dobro razumjeli u svakom kadru i mislim da smo napravili nešto što publika mora prepoznati kao dar svakome tko dođe u kino.Izgubila se kultura odlazaka u kino na domaći film.
Zašto je tome tako?
– Domaći film, srpski ili hrvatski svejedno, ugroženi su odnosom koji država ima prema domaćoj kinematografiji. Ništa bolji odnos nema ni prema kazalištu, likovnoj umjetnosti...zanemaruje se duhovna nadgradnja. A domaći film je obrana nacionalnog identiteta jer se prije svega govori na jeziku koji je osnova identiteta svake nacije. Pojavljuju se filmovi koji ne govore ni o čemu ili su bijedne limunade ili ulizivačke priče koje, ne daj bože, kritiziraju vlast ili nekoga tko na vlast može doći. I to više nije pitanje cenzure ili samocenzure nego je to puko ulizivanje koje je i u vrijeme titoizma bilo podvrgnuto podsmijehu i poruzi. I zato mislim da bi se ljudi trebali okrenuti domaćem filmu barem tako što će dolaziti gledati domaću proizvodnju pa čak i kritički reći – nemojte nam ovo davati, ovo ne valja, dajte nam ono zbog čega kinematografija i postoji.
U Hrvatskoj ste upravo snimili i svoju ulogu u seriji “Horvatovi” koju ćemo gledati na RTL televiziji?
– Da, riječ je o španjolskoj licenciji serije “Seranovi”, u Hrvatskoj “Horvatovih”, a koji su u Srbiji bili “Sinđelići” i u kojima sam igrao glavnu ulogu Sretena Sinđelića. U “Horvatovima” pak glumim najstarijeg brata obitelji koji se poslije 30 godina vraća iz Amerike. Završio sam snimanje i bilo je divno surađivati s kolegama Elizabetom Kukić, Goranom Grgićem i braćom Navojec. Jako smo se dobro družili.
Kome se prvom javite kada dođete u Zagreb?
– Trudim se nikoga ne uznemiravati, ali ne mogu se ne javiti Mustafi Nadareviću. No prava je istina da su moji dolasci u Zagreb obilježeni radom od jutra do sutra. Evo, dok sam snimao ovu seriju samo sam se u tih sat ili dva slobodnog vremena lijepo odmorio u centru grada na kavi.Bili ste popularni širom Jugoslavije. Nedostaje li vam nekadašnji kulturni prostor koji je ograničen ratom i je li sada situacija bolja?– Svakom je glumcu njegovo dvorište malo i on ne postoji zato da bi se zatvarao. Ako ima taj dar, on mu je dan upravo zato da ga podari nekom drugom. I prirodno je da granice koje postoje zbog suvereniteta, što je normalno, trebaju spajati, a ne razdvajati ljude. Mislim da je to normalan zakon humanosti i sve ostalo je ili nešto što vodi u autizam ili u netrpeljivost i to čini ljude frustriranima i nesretnima.
Rušimo kanale s krokodilima
Nema boljeg nego ideje slobode kretanja ljudi, to je težnja koju uvijek treba pokušati ostvariti bez obzira na to u kakvim granicama živimo. Ne treba postavljati struju i kanale s krokodilima, već imati uređene odnose među državama.
Ivona Juka mi je ispričala da ste nasred prometnice u Zagrebu doživjeli zabavnu anegdotu na snimanju njezina filma. Što se dogodilo?
– Padao je snijeg, a ja sam morao u pidžami hodati po cesti. Vozači su to, naravno, prijavili policiji. Došli su, presreli me i pitali što radim. Rekao sam im da snimamo film. Bili su malo ljuti i pitali me tko sam. Kada sam im rekao da sam junak iz njihova djetinjstva, prepoznali su me, razveselili se i ispalili: Tihi, jeba te vrag, što ti radiš ovdje?! I gdje ti je kosa?! Bila je to obostrana radost susreta.
Od uloge Tihog u „Otpisanima“ prošlo je... govorimo o 1974. godini. Što je u njoj bilo tako magično i svevremensko i ljuti li vas što vas i poslije 60 filmova koje ste snimili pamte upravo po njoj?
– Nimalo me ne ljuti. Drago mi je. Bili smo mladi, ljudima dragi, serija nije bila ideološki obojena već je u pitanju bila klasična borba dobrih protiv zlih. Bio je to u nekom pozitivnom smislu oblik vesterna u kojem su mladi dobili svoje junake i rado se poistovjećivali s njima. Snimio sam više od stotinu naslova i ta uloga mi je draga, no ja sam se uvijek smatrao kazališnim glumcem jer sam imao privilegiju igrati u svim kazalištima u Beogradu, Novom Sadu, Crnoj Gori.
Koliko trenutačno uloga igrate u kazalištu?
– Pet naslova u dva kazališta, a pripremam i nove. Radi se. Borimo se za opstanak kazališne djelatnosti. Ja sam predsjednik udruženja dramskih umjetnika Srbije i volio bih se opet posvetiti tome da se regionalno sastanemo i vidimo koji su to problemi kazališta na tom našem prostoru. A oni postoje i važno je ne ugroziti ga jer kazalište je živa umjetnost koja sublimira sve umjetnosti koje postoje.
Sjajno ste igrali Vasu Vučurovića, povratnika s Golog otoka, u predstavi „Mrešćenje šarana“. Vaš otac prošao je to iskustvo, je li vam on bio svojevrstan uzor za građenje uloge?
– Mislim da je, ali to je duga priča. Naime, u jednom vremenu nekog stvaranja novog dogmatskog odnosa u društvu za ljude koji su mislili svojom glavom, ili su barem samo mislili, smatralo se da ih treba ušutkati i preodgojiti. Tako je i moj otac kao jako mlad mogući oficirski kadar nedužan stradao i bio hapšen i proganjan. Ono što sam uspio prije tri godine to je da je on rehabilitiran. Da li se te rehabilitacije zloupotrebljavaju i koriste u neke druge svrhe, u to ne bih ulazio. I moj otac i majka su odavno pokojni i sa te strane su valjda mirni. Uglavnom, dok je otac bio hapšen, moja majka se sa nas dvoje djece uvijek borila da održi obitelj, nije se htjela odricati supruga i pokušala je u Valjevu, odakle je ona porijeklom, dokazati da su i njezina djeca patriotski angažirana pa sam kao klinac od četiri godine već javno recitirao. To je možda utjecalo na to da se u meni pojavi ta, neću reći ekshibicionistička, ali histrionska potreba. Iako, moram priznati da sam jedva upisao glumačku akademiju.
Glumački posao usporedili ste s rudarskim, posebno za glumice. Vaši sin Vukota i kći Iskra ipak su u tom svijetu.
– Moj sin piše scenarije i opredijeljen je prema filmu, ali nisam siguran koliko će imati prostora da nešto napravi. A kći je, ne mojom voljom, glumica. Bori se i prošle sezone imala je tri premijere u tri kazališta, ali budućnost joj je, kao i većini iz njezine generacije, krajnje neizvjesna. Posebice jer je glumica, a ženskih uloga je puno manje. Osim toga i žensko sazrijevanje i to što žene žele biti majke i imati obitelj otežava stvar.
Najmlađi, trinaestogodišnji sin Relja posvećen je glazbi.
– On je još mali i mislim da će se opredijeliti onako kako mu je suđeno.
Bili ste ministar kulture i savjetnik predsjednika Srbije, jeste li i danas politički aktivni?
– Za sebe nikada neću reći da sam bio politički aktivan. Znate, ja sam se toga prihvatio kao kad je netko osuđen na društveno koristan posao. Politikom sam se bavio, ako sam se njome bavio, samo da se ona ne bi bavila i manipulirala nama. Jer ljudi koji se bave politikom, nažalost, demokraciju shvaćaju kao divnu mogućnost manipuliranja ljudima. Naravno, samo radi vlasti, a ne postoji veća droga i veća šansa za zaglupljivanje ljudi od vlasti.
Je li vam ikada glumačka slava radila o glavi?
– Slava umjetnika nije povezana s mogućnošću da sudimo o ljudskim sudbinama pa i kada se u njoj izgubi kompas nekako je manje zlo. Ali nisam bio u opasnosti od te bolesti jer sam cijeli život pazio da radim ono što ima razloga da radim, a pod B da onda i preživim od toga. Uvijek sam radio kao magarac, a mislim da sam to oduvijek i bio. Ne mislim time ništa loše, to je jedna plemenita životinja.
Razmišljate li o mirovini koju provodite igrajući preferans?
– Već sam u mirovini, ali radim više nego ikada. Nema prave mirovine, ona ne postoji i to poručujem svakome kojim god poslom se bavio. Mirovina ubija čovjeka. A za preferans uvijek nađem vremena.
"Ne postoji veća droga za zaglupljivanje ljudi od vlasti", licjemerno sada priča Brajović i pravi se mudar, misleći da smo i mi kratke pameti. A bio u vladi Srbije ministar za kulturu za vrijeme Borisa Tadića, i debelo profitirao i "ugrađivao" se u svaku financijsku potporu kulturnjacima, a također i na svim konkursima lukrativno učestvovao za dobrobit osobne zadnjice i novčanika. U tom periodu sebi je i finu kuću sagradio. Ovako, ovom svojom "mudrošću" iz naslova članka, priznaje da je za vrijeme dok je bio na vlasti samo zaglupljivao svoj narod.