U šetnjama dugavskim livadama s kujicom Nelom upoznala sam ljude koji imaju isto omiljeno odredište. Priznajem, ne znam im svima imena, ali znam kako im se zovu psi.
Povezala nas je ljubav prema najdražim dlakavim četveronošcima pa su i teme naših razgovora najčešće kako su jeli, spavali, kako kakaju. Baš kao roditelji koji razgovaraju o djeci. Jer, dlakavci o nama i ovise, bez nas ne mogu, mi smo za njih odgovorni. Najteže nam je kad čujemo da nekog od njih više nema. Saznala sam na istoj livadi i da nas je napustio Sparki, bigl s kojim se Nela rado družila. I odmah sam se sjetila brojnih razgovora sa Sparkijevim ljudima. O tome kamo su zajedno putovali, što je volio, priče o njegovim ludostima.
Posebno mi se u pamćenje urezalo da je imao velikih problema sa zglobovima, bio je zbog toga i na operacijama. I jednom zgodom, kad je trčao po livadi, gazda je vikao za njim: “Sparki, uspori, ispast će ti šarafi.” Svi smo se tada smijali. Nisu Sparkijevi ljudi dvojili treba li trošiti novac na liječenje jednog psa, jednako kao što ih nije bilo sram ni zaplakati kad je otišao. Bio je to njihov pas, član njihove obitelji.
Imaju ti četveronošci neku posebnu moć, uvjerila me u to i priča o sarajevskom lutalici Barniju. Nakon teških ozljeda trebao je ostati bez noge, ali je ona spašena u Zagrebu. Naučen na lutanje, uspio je Barni u Zagrebu pobjeći. Tražili su ga četiri mjeseca. U potrazi su sudjelovali brojni Zagrepčani, dijelile su se informacije, nosila hrana na mjesta na kojima je viđen. Stvorena su brojna prijateljstva, Barni je spojio Zagreb i Sarajevo. I svima nama potpuno je jasno zašto ustajemo protiv ubijanja zdravih životinja u skloništima. Ne možemo šutjeti dok se bez razloga ubija živo biće koje je završilo na cesti samo zato što je čovjeku bilo teško brinuti se za njega. Živo biće koje nije ništa skrivilo, a ipak snosi svu krivnju. A ne može progovoriti i reći da ne želi umrijeti.
Zato smo progovorili mi koji znamo govoriti, zato smo rekli: Ne radite im to!
Koji ne voli životinje, ne voli ni ljude!