Evropa je, nedvojbeno, riječ (produženoga) trenutka. Od početka
tranzicije postala je oznakom (očekivanoga) dobra nasuprot dotadašnjem
stanju, poslije, pak, za mnoge i izvorom prijetnje. Ipak, neprestance
je značenje same riječi ostajalo posve nejasnim, dijelom čak i način
pisanja (potkraj osamdesetih možda najugledniji naš lingvist
argumentirano je tvrdio kako riječ treba pisati sa slovom v, jer u
našemu jeziku za razliku od mnogih drugih naglasak nije na
prvome slogu; no i njegovo je stajalište zatrla nova politička zadanost
jezika).
Pod Evropom se, ne samo u lokalnoj frazeologiji, najčešće zapravo
razumije Evropska unija, dapače i sama si Unija običava tepati na taj
način. Time je, formalno, na djelu zapravo lažno predstavljanje, no
to posebice kada je o političkome žargonu riječ i nije
ozbiljniji problem (barem ne za same govornike).
Sadržajno, međutim, problem je odista ozbiljan. EU (koja bi da bude
Evropom naprosto) ne zna o sebi ni to pripadaju li, primjerice, Moskva
ili St. Peterburg u tu Evropu (u ma koliko dalekoj budućnosti). Ako ne,
ova Evropa jednostavno ne odgovara povijesnome pojmu. Pritom su
politički, privredni, prometni, ali ne na kraju i predrasudni čimbenici
svakako nezanemarivi. Sve to nedvojbeno komplicira (eventualno)
kompletiranje Evrope, no riječ je o perspektivi, samorazumijevanju,
identitetu, a ne o dnevnopolitičkim (ne)mogućnostima.
Evropa, kako to i pogled na kartu jasno pokazuje, nije zemljo-opisna
činjenica, ona pripada "političkoj" geografiji (zapravo svjetonazorski,
religijski uvjetovanoj), a svi se nekako prave kao da je riječ o
fizikalnoj danosti. Posve je suprotan primjer Balkana, koji je (u
novijoj tradiciji) jasno geografijski definiran, a svi se osim
Bugara, možda prave kao da pojma nemaju gdje se nalazi (prvi je
hrvatski predsjednik, paradigmatički, običavao u istome dahu
pripovijedati da "Hrvatska nije na Balkanu", ali je "regionalna sila";
budući da Hrvatska očito ne može biti ni srednjoevropska ni
mediteranska sila pokraj, npr., Njemačke, Italije ili
Francuske očito je silom mogla biti samo na Balkanu).
Takva, sebi samoj nejasna Evropa/EU postaje još nejasnija kada razmatra
vlastito proširenje. Jer, s jedne strane, ona službeno tvrdi da je
proširenje moguće tek kao posljedak uspješnoga obavljanja domaćih
zadaća postavljenih pred države kandidatkinje. Dakle, pretpostavlja se
(kako to nesuđeni ustav EU i postulira) da je riječ o "zajednici
vrijednosti" pa ih treba prihvatiti kao uvjet za pristupanje. Ali,
pristupna praksa to drečeći niječe. Jer, u Uniji su već i države koje
nemaju baš pozitivnu praksu odnosa spram etničkih manjina (na
baltičkome kraju), ili pak dijelovi transgeneracijski teritorijalno
podijeljenih država (na mediteranskome kraju), itd. Među
kandidatkinjama je država koja već desetljećima okupira teritorij
države članice Unije ili pak u mnogim bitnim (prije svega privrednim)
elementima daleko zaostala Rumunjska.
Iz ovakva rakursa lako je zaključivati o "protuhrvatskoj uroti", no to
bi pretpostavljalo da je Hrvatska eurokratima mnogo važnija no što je
to odista slučaj. Prije bi riječ bila o nebrizi spram okoliša zajednice
koja sama nikako da odredi vlastite granice (ne samo u zemljopisnome
pogledu). No, takva zajednica gubi ugled arbitra u ime demokracije i
ljudskih prava ako sama prakticira ponajprije geopolitičke kriterije.
Pravo je svakoga subjekta međunarodne politike da se i tako ponaša, no
nezgoda je u stalnome zakrivanju takva ponašanja visokoparnim prodikama
o vrijednostima. Zbog toga (mnoge) smislene kritike prakse država
kandidatkinja (pa i Hrvatske) gube na uvjerljivosti, posebice u očima
javnosti, koja nije toliko osjetljiva na političke i privredne pritiske
kao političari i diplomati.
Dakako, EU je umnogome poželjna realnost. Njezina kritika
nema smisla kako bi hrvatske prilike učinila prividno manje zaostalima,
ali ima imanentno sa stajališta onih vrijednosti koje su Evropu
(idealno) definirale (dijelom barem zemljopisu nasuprot). Drukčije
rečeno, ova je kritika smislena tek na striktno marksistički način,
polazeći od riječi Groucha Marxa "ne bih želio biti članom kluba koji
bi me htio za člana" (takvoga kakav sam danas).
Za-pravo
