Gotovo godinu i pol dana odnosi između Hrvatske i Srbije bili su u znaku loših odnosa na najvišoj razini, između predsjednika država, nakon izjava o Vukovaru Tomislava Nikolića uoči izborne pobjede u svibnju 2012. Kreću li odnosi novim smjerom nakon sastanka u Beogradu? O tome smo razgovarali s predsjednikom Ivom Josipovićem.
Novinari su stekli dojam da su odnosi između Zagreba i Beograda ostali hladni i nakon vašeg susreta s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, u prvom redu zbog toga što je Nikolić očekivao da će Hrvatska povući tužbu za genocid. Kako to komentirate?
Mislim da je dojam pogrešan, ponajprije uvjetovan određenim predrasudama. Beograd nas je dočekao sa stotinama hrvatskih zastavica i zastava koje nitko nije ni pokušao ukloniti, mediji su izvješćivali u iznimno brojnim tekstovima, a na nacionalnim televizijama izvješće o našem susretu bilo je prva vijest, čak prije i od europskog izvješća za Srbiju. Predsjednik Nikolić bio je vrlo dobar i angažiran domaćin, a protokol je bio na najvišem nivou. Sastanak gospodarstvenika bio je vrlo dobro organiziran i popraćen, kao i posjet Hrvatima u Vojvodini. Razgovori su bili otvoreni i iskreni, pa i o temama o kojima različito mislimo. Zato smatram da je sastanak bio vrlo uspješan. Naravno, s obzirom na ustavne pozicije predsjednika, koji po Ustavu sukreiraju i suprovode vanjsku politiku, ali vlade imaju na sebi drugi dio posla: sukreaciju i provođenje, ostaje vidjeti koliko će naše vlade iskoristiti dobar vjetar u leđa koji smo im dali. Da, predsjednik Nikolić volio bi da se tužbe povuku, ali nije inzistirao. I o tome smo razgovarali otvoreno i konstruktivno. Naša vlada će procijeniti isplati li se ići dalje s tužbom, kakvi su nam izgledi i koji bi bili uvjeti za dogovor o tužbama.
U čemu vidite pomak u odnosima koji je susret donio?
Prvo, sumirali smo probleme koji nas opterećuju, razjasnili svoje pozicije i razmotrili konkretne poteze koje ćemo povući. Jasno, napredak pretpostavlja da će se međudržavna tijela koja se bave rješavanjem otvorenih pitanja konačno odlučno prihvatiti posla, prije svega da će se nakon dugo vremena ponovo sastati. Nadalje, dogovoreni su konkretni pomaci u traženju nestalih. Na sastanku su bili predstavnici i hrvatske i srpske strane koji se neposredno bave traženjem nestalih. Razgovaralo se o boljem međudržavnom uređenju progona ratnih zločina, da se slučajevi poput onoga g. Purde i još nekih ne bi ponovili. Vrlo konkretno, na traženje ministra Matića i mene udovoljeno je zamolbi g. Marića protiv kojeg postoji presuda i tekući postupak za ratne zločine da bude premješten u bolji zatvor. Imali smo i dobar sastanak gospodarstvenika te potpisivanje sveučilišnih sporazuma o suradnji.
Ono što hrvatska javnost očekuje od srbijanskog predsjednika jest isprika i žaljenje, ne samo zbog ratnih zločina, takvu ispriku već je izrekao Boris Tadić, nego i zbog Miloševićeve politike i agresije na Hrvatsku. Je li došlo vrijeme da se takva isprika ne samo izrekne nego i iskreno iza nje stoji?
Čuli smo ispriku još od predsjednika Tadića. Iako ne treba očekivati stalno ispričavanje, isprika je jednokratni čin, a svi ćemo morati povremeno ponavljati geste kojima potvrđujemo privrženost pomirenju i oprostu. Sigurno to obuhvaća i spremnost prihvaćanja povijesnih istina, izražavanje žaljenja i pijeteta. Ali sigurno je da određene povijesne događaje nećemo uvijek i do kraja interpretirati na isti način. Ono što je važno, Srbija prihvaća potrebu da zajedno tražimo nestale, osudimo ratne zločine i brinemo o manjinama. Hrvatska manjina, a i 40.000 Hrvata koji su protjerani iz Srbije u Hrvatsku imaju pravo od Hrvatske i Srbije očekivati rješavanje problema koji ih opterećuju. Isto pravo imaju i naši sugrađani Srbi, bez obzira na to jesu li danas u Hrvatskoj ili Srbiji.
Čini se da državni vrh Srbije očekuje da Hrvatska povuče tužbu i prije takvog koraka koji bi sigurno poboljšao odnose. Je li zaista hrvatska Vlada, kako to kaže Nikolić, odustala od povlačenja tužbe?
Mislim da se u javnosti daje prevelik značaj tužbi, općenito, pa i u odnosu na moj posljednji posjet Srbiji. Ona ni približno nije bila zastupljena u razgovorima koliko o tome pišu mediji. A što se tiče pozicija naše vlade, to morate pitati nju.
Zasad nema ništa ni od zajedničkih nastupa hrvatskih i srpskih poduzeća na trećim tržištima, što se iščekuje u Srbiji. Iz Zagreba u Beograd avionom se može samo preko Beča, rijetke su i autobusne linije. Ima li naznaka da bi se tu nešto moglo promijeniti?
Da, ima više gospodarskih djelatnosti i potencijalnih tržišta na kojima zemlje iz regije mogu zajednički nastupati. O tome je bilo riječi, rekao bih s vrlo konkretnim idejama. U dijelu razgovora bio je ministar Vrdoljak i više vodećih gospodarstvenika s jedne i druge strane. Zato valja očekivati da će ubuduće biti i takvih pothvata. I pitanje prometne povezanosti treba depolitizirati. Valja otkloniti slabosti, od banalnosti da na autocesti od Zagreba prema Srbiji nema nijednog putokaza koji bi upućivao na Beograd pa do boljeg povezivanja cestovnim, željezničkim i zračnim prometom. Gospodarska, ali i druga suradnja vrlo je jasan hrvatski interes i konačno bi u najširoj javnosti trebalo otkloniti strahove i predrasude. Hrvatska se u suradnji sa Srbijom nema čega bojati: europska smo zemlja, samosvjesna članica NATO-a i s gospodarstvom koje može biti vrlo uspješno u Srbiji i suradnji.
I na kraju malo lakših pitanja. Što se jelo na večeri? Jeste li kušali Nikolićevu šljivovicu? Kakvi su dojmovi s premijere opere Isidore Žebeljan?
Večera je bila prije svega vrlo ugodno druženje, jela iz nacionalne kuhinje. Svirao je manji gudački sastav, i to kombinaciju klasične glazbe te aranžmane popularne i narodne glazbe iz Hrvatske i Srbije. Šljivovicu o kojoj se toliko priča u medijima nismo kušali, možda drugi put. Večer prije slušao sam novu operu Isidore Žebeljan. Potvrdila se kao skladateljica europskog kalibra. Njena je karijera impresivna...
>>Nikolić objasnio zašto Josipovića nije poljubio tri puta
