U zadnjem dijelu suđenja generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču sudsko vijeće sluša svjedočenja svjedoka koje je samo pozvalo. Bit će ih sedam, a prvi je u Haag stigao Jure Radić, u ratno vrijeme predstojnik Ureda predsjednika, potpredsjednik Vlade RH, kao i ministar razvitka, obnove i useljeništva. Sudsko vijeće želi objašnjenje o razdoblju nakon što je većina Srba, poslije Oluje, izbjegla. Zanima ih je li cilj hrvatske državne politike bio da se spriječi povratak Srba, pa se potencirao povratak i useljavanje Hrvata iz strateških razloga. Je li prednost davana naknadama za imovinu Srba ili su imali mogućnost izbora između povratka i naknade? Sudsko vijeće počelo je ispitivati Radića temeljem tzv. predsjedničkih transkripata sa sastanaka, uglavnom VONS-a i Vlade RH.
Naseljavanje Vojnića
Radić je sucima objasnio riječi sa sastanka s kraja kolovoza 1995., kada je govoreno da je u Vojniću ostalo 50-ak ljudi (Hrvata), a da ih se može naseliti 15.000, dok je u Donjem Lapcu samo 14 Hrvata. Radić je objasnio kako je riječ o dijelu Hrvatske gdje je ona u ratu bila umalo prepolovljena, tako da se razmišljalo o strategiji, jer u to vrijeme još je prijetila opasnost da snage Ratka Mladića iz BiH pokušaju zaposjednuti te dijelove RH. Govoreći o Uredbi o privremenom zbrinjavanju imovine izbjeglih Srba, objasnio je da je “pravi način spašavanja imanja i kuća bio taj da se netko useli (bilo Srbi povratnici, bilo Hrvati izbjegli iz BiH), jer napuštena imanja propadaju u roku od šest mjeseci. Na pitanje suca, što je značio Radićev zaključak da će ta Uredba osigurati “demografsku budućnost RH”, svjedok je objasnio da to, konkretno znači da je država radije željela u puste krajeve naseliti izbjegle BiH Hrvate, nego ih vratiti Mladiću pod nož, ili otjerati u inozemstvo. Sudac je citirao i riječi Antuna Vrdoljaka: “Oni bi tamo tražili da im se pošalje koja kuna i bili sretni”, te Ivice Kostovića: “Treba napraviti kompenzaciju, a premijer je dao zeleno svjetlo da bi se isplatilo Srbe, banke bi dale zajam Hrvatima, oni bi to dali Srbima, koji bi potpisali da se više neće vratiti.”
Nije bilo novca za otkup
Radić je odgovorio kako je bilo raznih zamisli i neki su u vodstvu mislili da naknade imaju prednost pred povratkom Srba, no “u razgovoru s Tuđmanom zauzeta je politika da ćemo sve učiniti da organiziramo povratak, a ako oni to ne žele, onda se ide na naknadu”. Dodao je da tada RH nije niti imala novca za naknade, a da je bio velik problem i s izbjeglim Hrvatima, kojima je isprva davan novac za povratak, pa su oni kupovali automobile i ostajali u gradovima. Orie je tada citirao i riječi Tuđmana: “I treba im ponuditi naknadu za ono što imaju tu, umjesto da se vrate.” Radić je ponovio da ta ideja nije tada provedena, dok su naknade uvedene tek 5-6 godina poslije. Suce je zanimao i transkript gdje Radić i Tuđman govore da je potrebno, u kritičnim dijelovima RH, da Srba ne bude više od 10 posto. – Ti su krajevi bili pusti, a mogu primiti još 100.000 građana koji priznaju RH, kaže Radić.
tepcin, na vas komentar nema se sta dodat. haag sa odugovlacenjem postaje svima proziran.