Hotelsko naselje Haludovo u Malinskoj na Krku ponovno je postalo turistička atrakcija. Haludovo opet masovno privlači posjetitelje, mlade i stare, domaće i inozemne, individualno i grupno, ali više ne svojom luksuznom ponudom smještaja, prehrane, zabave i sporta, nego kao arheološka lokacija ostataka jugoslavenske turističke arhitekture i komunističkog blagostanja. Posjetitelji u Haludovo više ne dolaze masovno da bi uživali u predivnom i bogatom interijeru, u jastozima i šampanjcu, kraljevskim apartmanima, očaravajućem pogledu na tirkiznu pučinu, teniskim terenima i kuglani, bazenima s grijanim morem, kockarnici i pravom botaničkom vrtu koji sve to okružuje, nego da bi istraživali i proučavali ruine te ugasnule civilizacije, da bi se uvjerili da je i jeziva devastacija koja se tamo dogodila stvarna i u suvremenom svijetu, i da bi doživjeli šok kakav je u Hrvatskoj moguće iskusiti možda samo još na Golom otoku. Jer, Haludovo je očerupano i devastirano zaista do nevjerojatne mjere. Prekrasni „Palace“ Borisa Magaša, jednog od najvećih arhitektonskih genija u hrvatskoj povijesti, još uvijek stoji ponosno, katedralno uzvišeno, na stupovima tankima poput igle i s blagim daškom arabijske dekoracije, ali sve je na njemu i u njemu doista šokantno pokidano, razbijeno, počupano i uništeno.
Sav je interijer doslovno razmrvljen. Stakla, drvene oplate, fotelje, šankovi..., sve to kao da je poharao uragan. Zidovi su zagađeni grafitima, kasetni drveni stropovi vise prijeteći, žice i cijevi iščupane su iz zidova i tako ostavljene, a zidne pločice sustavno polupane gdje god su se nalazile. I pregradni su zidovi razlomljeni, gazišta na stubama porazbijana, sjenila na balkonima sustavno počupana i pokidana. Ali, to nije zato da bi se materijal i oprema odnijeli pa negdje drugdje iskoristili, kao što su se nekoć davno u temelje novih crkava na hrvatskoj obali (vidi Sveti Donat) bacali kameni blokovi starorimskih palača i fortifikacija; ne, u Haludovu je na djelu najprimitivnije iživljavanje, monstruozno divljanje i mrcvarenje turističkog kadavera.
I upravo takav, s gomilama smrvljenog stakla, očerupan, devastiran i obeščašćen, sada „Palace“ „prima“ nove „goste“: radoznale turiste koji se s parkirališta na gornjoj cesti u japankama, kupaćim gaćicama i bikinijima spuštaju kroz park prema obali, posjetitelje koji su došli evocirati uspomene s ljetovanja otprije 30 i 40 godina, skvotere, noćne grupice mladih željnih uzbuđenja i zabave u apartmanu u kojem je, kako govore lokalni mitovi, Sadam Husein spavao sa Penthouseovom „zečicom“, a njegov sin zaboravio zlatni revolver pod jastukom...
U „Palaceu“ smo zatekli bračni par Kristinu i Marijana Žitnika iz Jesenica. Borave u 30-ak kilometara udaljenoj Baški, pa su u Haludovo došli pogledati hotel u kojem su ljetovali kao momak i djevojka. Pokušali su pronaći i sobu u kojoj su nekoć spavali, ali nisu uspjeli. Danas je to sve ruinirano do neprepoznatljivosti. Ispričali su nam kako u Europi traje društvena igra pronalaženja skrivenih poruka po hotelskim ruševinama. I oni su jednu takvu poruku našli ispisanu na ostacima ogledala u jednoj razbijenoj kupaonici.
Bernd Teichmann iz Nürnberga ljetovao je s roditeljima u Haludovu davne 1980. godine pa je sada doveo i svoju djecu da vide gdje je ljetovao njihov tata. Toni iz Ljubljane otkrio je novinarima da u Haludovo navečer dolaze skupine klinaca i održavaju partije. O tome svjedoče nedavno ostavljene prazne boce alkoholnih pića, cigaretnih opušaka i ljudskoga izmeta po sobama u kojima još ima potrganih hotelskih kreveta i raščupanih jastuka. A i reporteri su se imali prilike uvjeriti kako dvojica-trojica mladića odlaze po raskopanom stubištu nekamo gore u hotel i više se ne vraćaju: u Haludovo, dakle, ne dolaze samo radoznali nego i pravi turisti koji tu stanuju, a da ih nitko ne pita ni za boravišnu taksu.
Nevjerojatno devastirana nekoć ultramoderna hotelska kuhinja zanimala je Saru i Andreasa iz Düsseldorfa, a Gabi iz Münchena dovela je djecu da vide Haludovo ponukana pričama koje je čula od prijatelja... Hotelima Haludovo, nakon pretvorbe i privatizacije o kojoj je Državna revizija priredila pravi katalog zakonitih i nezakonitih malverzacija, a pravosudni repovi povlače se po sudovima do u beskonačnost, danas je jedini član uprave stanoviti Armen Abrahamyan iz Erevana u Armeniji. Predsjednik nadzornog odbora, koji se hrvatskim medijima predstavlja kao vlasnik Haludova, jest Ara Abramyan iz Moskve.
Slika današnjeg Haludova kao da je odraz njihova nevjerojatnog prezira prema remek-djelu hrvatske arhitekture i artefaktu hrvatske turističke civilizacije, prema stanovnicima Malinske, Krka i Hrvatske, prema hrvatskoj prirodi i kulturi. No, to ih ne sprečava da dolaze na ljetovanje u Malinsku u još očuvano, premda također svedeno na sramotnu razinu, Ribarsko naselje u sklopu Haludova.
Na najprizemnijoj razini odgovornosti, nevjerojatno je da prolaznici, među kojima i djeca, mogu slobodno i nesmetano ući i kretati se po prostorima tako opasnima za zdravlje i život ljudi kao što su to hoteli, depandanse i ostali objekti Haludova. To je gotovo isto kao da u Zagrebu nasred Ilice stoji neograđena i neobilježena rupa u zemlji. Tamo masivni stropovi teški više stotina kilograma gotovo iščupani vise nad glavama ljudi, u podovima su oštre zamke za stopala i noge, napola porušeni pregradni zidovi nadvijaju se nad stubišta, moguće je bez problema nagnuti se u prazna okna dizala, obijesni mladići kamenjem razbijaju zadnje ostatke stakla na prozorima ne pazeći na druge „istraživače“. To je tamo postao lokalni sport i zabava. Zar u Malinskoj ne postoji nikakva ni sanitarna ni građevinska inspekcija? Kako je moguće da Armena Abramyana nitko ne poziva na odgovornost za takvo što?
Remek-djelo Branka Magaša
Kako je moguće da veličanstveno arhitektonsko remek-djelo Branka Magaša nije zaštićeno kao spomenik kulture, očišćeno i konzervirano, i takvo predstavljeno javnosti? Njegovu vrijednost prepoznaju stranci i „obični“ turisti, ali ne i domaći konzervatori i povjesničari umjetnosti. I čitav kompleks Haludova, njegova uklopljenost u ambijent, raspored volumena, sljubljenost s prirodom, arboretum... nešto je što bi se moralo zaštititi ne samo od vandala i skvotera nego i od današnjih vlasnika koji su sve to žrtvovali iz nekog neshvatljivog prkosa prema hrvatskim vlastima i lokalnoj zajednici.
Haludovo je bio svojevrsna agora, mjesto zapošljavanja, ali i društvenog života lokalnog stanovništva: tu se izlazilo na ples, zaljubljivalo, vjenčavalo i žalovalo
Kad god se pisalo o Haludovu, maštu su najviše golicali prvotni investitor, vlasnik Penthousea Bob Guccione, njegove „zečice“, kockarnica, gluparije o hladnom ratu i navodni neobuzdani provodi jugoslavenske komunističke nomenklature. No, zaboravlja se da je arhitekt Magaš projektirao Haludovo kao „arhitekturu u oblicima koji nastoje govoriti jezikom poezije“, a da nikada nije ni čuo ni za Guccionea, „zečice“ ni kasino.
A kad se malo bolje pogledaju fotografije iz komunističkog vremena, vidi se da na bazenima i u kafićima Haludova uživaju neki obični i prosječni građani, a ne nikakvo Titovo plemstvo koje se guši u kavijaru i kupa u šampanjcu. Haludovo je, kao i drugi slični hotelski kompleksi sagrađeni na otocima uz manje gradiće, bio svojevrsna agora, mjesto zapošljavanja, ali i društvenog života lokalnog stanovništva: tu se izlazilo na ples, zaljubljivalo, vjenčavalo i žalovalo.
A to što su današnji vlasnici Haludovo prepustili vandalima očito je njihova obijesna reakcija što im hrvatske vlasti navodno ne dopuštaju da na tom mjestu krenu u neke fantazmagorične investicije po svojem ukusu i računici. Najprije su u medije doprle vijesti o njihovim namjerama da od Haludova načine „resort“ vrijedan 200 milijuna dolara (eura ili čega već), potom su navodno namjeravali graditi 750 minijaturnih apartmana za tržište... Ali, jako su se naljutili kad im je rečeno da jednu od najljepših obala na hrvatskom dijelu Jadrana ne mogu ograditi žicom samo za potrebe svojega „resorta“, a zatim i to da u Malinskoj apartmana ima već i previše.
A zašto ne obnove Haludovo kakvo je nekoć bilo? Zašto ne obnove i ne moderniziraju teniska i minigolf igrališta, bazene, restorane, kafiće? Barem se na tom planu tehnologija nije puno promijenila... Nema odgovora. S druge strane, hrvatska država nema pravnog načina da neodgovorne, nezainteresirane i eventualno insolventne vlasnike prisili da privedu svrsi jedan od najvrednijih turističkih resursa u zemlji. Niti da ga prodaju.
Jamstvo investitora
No, čini se da stalni pritisak hrvatskih dužnosnika zaduženih za razvojne programe, čak i na međudržavnoj diplomatskoj razini, pomalo ipak donosi ploda. Za mandata Vlade premijera Milanovića u Hrvatskoj je otvoreno 40-ak novih hotela i hotelskih naselja, s financiranjem i upravljanjem po svim mogućim suvremenim ekonomskim modelima, pa vlasnici Haludova nisu mogli reći da baš nijedan od tih njima ne odgovara.
A kako su se vremena u globalnoj Velikoj recesiji jako promijenila i mnogi snovi o fantastičnim zaradama preko noći u turizmu rasplinuli, rusko-armenski vlasnici Haludova mogli bi sada ipak biti spremni na prodaju. Problem će, međutim, nastati kad potencijalni kupci postave jednostavno i logično pitanje: a što se doista i zapravo u Haludovu prodaje, osim devastiranih hotelskih zgrada i opreme?
Već je Božidar Andročec, koji je vladao Haludovom do 1999. preko svog poduzeća Boman, u svojem očitovanju (može se naći na internetu) ustvrdio da „od 22,5 hektara zemljišta na kojem su Hoteli Haludovo bili upisani, 15,5 hektara nije ušlo u temeljni kapital poduzeća, i to je najveći problem u cijelom slučaju, jer takav ‘pravni institut’ gdje je firma upisana u zemljišnim knjigama, a nije vlasnik, ne postoji nigdje u svijetu“.
„Oteli su mi dio zemlje, ne daju mi plažu u koncesiju, a ja neka gradim“, požalio se i Ara Abramyan jedini put kad je pristao govoriti za hrvatske medije (HRT 18. Kolovoza 2012.) „Uzeli su mi zemlju oko hotela, nije moja, parkiralište nije moje... Zaista čudno.“ Takve probleme Vlada je u Kuparima, Medenoj i na lokacijama u Istri rješavala godinama, pa valja pretpostaviti da će pokoja godina biti potrebna da se raščiste i u Haludovu. No, kad se to i obavi, država će od novog vlasnika Haludova tražiti čvrsta jamstva za stavljanje te lokacije u funkciju.
U međuvremenu Hoteli Haludovo uredno dostavljaju svoje bilance nadležnim tijelima pa se tako može vidjeti da je poduzeće u zadnjih pet godina poslovalo s gubitkom između šest i sedam milijuna kuna. Nekoć najljepše, najrazvikanije i „najekskluzivnije“ hotelsko naselje na istočnoj obali Jadrana danas ima udjel u hrvatskom turizmu od tragikomičnih 0,01 posto. Lani je sa samo 26 zaposlenih zaradilo tek milijun i pol kuna, a proknjižilo 8,4 milijuna kuna rashoda. Netko, dakle, pokriva troškove tvrtke koji prelaze prihode, što znači da je mogao, samo da je htio, i očistiti i osigurati napuštene hotelske zgrade i druge objekte u svom vlasništvu.
>> U socijalističkoj kockarnici goste su posluživale 'zečice'
