Zlo nikad ne dolazi najavljeno. Nitko uoči posljednjeg Silvestrova nije mogao ni (po)misliti da će u 2020. zavladati planetarna zaraza, da će se doslovce preko noći cijelom svijetu život okrenuti naglavačke.
Tko je još prije nekoliko mjeseci računao da će se pojaviti nova verzija virusa zbog kojeg će biti odgođena blještava sportska natjecanja, čak i Olimpijske igre, što se nije dogodilo od Drugog svjetskog rata; vlasti na svim stranama vode grčevitu borbu za zdravlje koju same dramatično nazivaju ratom; popularna kultura odustaje od filmskog festivala u Cannesu i Eurosonga u Rotterdamu, a gospodarstvo već računa štete, usporedive s financijskim lomom iz 2008.
Ono što je bilo dopušteno, postalo je zabranjeno; a ono što je bilo preporučljivo, sad se mora zabranjivati. Virusi s nepoznatog planeta iskrcali su se u Kini i odatle krenuli na put oko svijeta. Uspješno su se iskrcali u Europi, upravo otkrivaju Ameriku, a ni Afriku neće moći zaobići, ako ih ne odbiju tamošnje temperature. Zasad je to borba golim rukama i hladnom glavom. Države su gomilale oružje, banke su okretale novac, farmaceutska industrija zgrtala profite, medicina skupljala Nobelove nagrade, da bi sva ta sila pala bez ispaljenog metka pred protivnikom kojega ni jedan čovjek nije vidio običnim okom.
Kako je Albert Camus opisao u svome slavnom romanu („Kuga“), „svijet je doživio toliko kuga koliko i ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne“. Više se kuga – sada pod imenom koronavirus – ne događa u Oranu; događa se svima i na cijelom svijetu. U hrvatskom slučaju, jedno zlo nije došlo samo: potres koji je usred agresije koronavirusa pogodio glavni grad djelovao je kao kolera koja je nastupila prije nego što je završila kuga. Potres nigdje ne dolazi najavljeno, iako Pavle Kalinić godinama opominje da se Zagreb nalazi na trusnom području. Ruku na srce, malo ga je tko uzimao ozbiljno.
Bijeg u izolaciju
Ni u slučaju Zagreba nije se nikako moglo znati kad će se dogoditi potres; samo su pesimisti mogli očekivati da će udariti na izmoreni grad kad mu je i jedno zlo bilo previše. Postoji li neko regulatorno tijelo koje raspoređuje negativnu energiju iz zemljine utrobe, grdno se ogriješilo o Hrvate; udarilo ih je sa dva biča odjednom. Trebalo je izdržati oba udarca i ostati na nogama, kad i jedan obara na tlo. Tko je vidio kako su ljudi pogođeni drugim zlom u stanju koncentrirano misliti na to da se nisu otarasili prvog, lakše će razumjeti zašto Hrvati u toj borbi nisu na začelju Europe.
Građani su, uz nečasne izuzetke, pokazali da su u stanju podnositi žrtve; vlasti su ih uspjele uvjeriti da nemaju izbora. To što je, kao kod svake bolesti, bilo i lažnih bolesnika, što je bilo profitera kao u svakom ratu, i što je bilo raspačavača lažnih vijesti kao u svakoj nesreći, nije one ljude koji doista trpe motiviralo da prijeđu na krivu stranu. S pravom traže da vlasti u ovakvim situacijama naprave razliku. Hladni Božinović obećava – ili prijeti (s razlogom) – da „neće zaboraviti“, strpljivi Beroš prokazuje „petu kolonu“, a mirna gđa Markotić proziva društvo s “korona partyja”.
Hrvatska se hrabro i mudro bori, da bi smjela gledati kroz prste onima koji u najtežim trenucima jednoga naroda podmeću klipove. Moral se Hrvatima ljulja već tjednima, kako im u izolaciji stižu injekcije ohrabrenja da najgore tek dolazi; drže se junački iznad vode. Na podzemni udar od 5,5 stupnjeva u boljim bi prilikama Zagrepčani vjerojatno drukčije reagirali, možda s više panike, a možda i s nešto bijesa prema nepoznatom počinitelju, zvali ga prirodom, sudbinom, ili kako hoće; potres bi ih probudio iz ljepšega sna. Teže bi ga podnijeli da prije toga u drugoj, ili prvoj nesreći, nisu naučili što je to (samo)disciplina.
Zato su udarac podnijeli s toliko mira, čak bi se moglo govoriti i o masovno izraženom dostojanstvu, ili prkosu. Ima situacija kad je čovjek jači od sebe, ne samo od potresa, koji se nije javljao od Šenoina vremena, ili od bolesti koja nikad, u ovoj verziji, nije vladala u Zagrebu, u Hrvatskoj, u Europi. Nigdje! Koronavirus je navikao Zagrepčane na stoički život u izolaciji i na solidarnost koju nisu ozbiljnije narušili raznorazni mangupi. Ako netko odlazi na skijanje, ili održava neke socijalne veze, to bi bila njegova stvar, da ne ugrožava druge; ako to čini u vrijeme zaraze, to je njegov problem, jer prelazi granice opasnosti; a ako se s time služi u nevrijeme, i ne pazi da time može širiti zarazu na druge, to više nije pojedinačni problem izgrednika, to je problem države.
Građani koji mirno pate, koji provode vrijeme između svoja četiri zida (ako nisu srušena ili narušena), mogu kompenzaciju tražiti tako da se nesolidarnosti njihovih susjeda ili poznanika ne gleda kroz prste. Svede li se borba protiv virusa na to da se od virusa bježi u izolaciju, a ništa bolje ne stoji na raspolaganju, čovjek pristaje na kućni pritvor, kao posljednje sredstvo obrane. Iznimke ovdje ne potvrđuju pravilo. Svedeni na jedinku koja se može zaštititi – i obraniti – jedino tako da se odrekne društvenoga bića u sebi, ljudi dvije katastrofe spajaju u jednu nepravdu, da ih lakše podnesu.
Golema većina ljudi shvaća da nema druge obrane od zaraze, osim da se sklone na sigurno, dok opasnost ne prođe. To se u sociologiji zove solidarnost; ostalo psihologija kvalificira kao sebičnost. Sve što je bilo najgore u najgorim diktaturama, da ljudi izbjegavaju jedan drugoga, da se plaši svatko svakoga, sada se dobrovoljno prakticira kao primjer dobroga ponašanja. S jednom razlikom, ipak: nekad su ljudi mogli završiti u dubljoj „izolaciji“, zato što su ispričali kakav masni vic; sad idu u samoizolaciju, ako su savjesni i odgovorni, da ne budu nadohvat „neprijatelja“.
Bilo je i smrtonosnijih virusnih agresija na ljudsku vrstu; globalizacija i virusima daje novu dimenziju. Kad je epidemija izbila u Kini, moglo je izgledati da će virus učiniti ono što ne može Amerika – srušiti posljednji komunistički imperij. Velika, mnogoljudna zemlja bila je u neviđenim problemima kad je naredila karantenu za višemilijunske gradove, zabranu kretanja i izolaciju stanovništva. Nije se u Kini moglo dogoditi da netko naruši tvrdi sistem izolacije, recimo, zato što mu treba lak za kosu (ako ga tamo koriste); dobio bi nešto drugo u glavu.
Diktatura je funkcionirala, oslonjena na konfučijevski duh Kineza; to je nevjerojatno strpljiv, vrijedan i odgovoran narod. Zahvaljujući dobroj organizaciji, vojnoj disciplini i poslušnosti Kineza, Kina je na putu da pobijedi virus koji je prvo harao na njezinu tlu. Kina je izdržala; izdržat će i Europa, iako njezine najpogođenije zemlje nisu naučile dovoljno iz kineskoga iskustva; izdržat će i Amerika, koja je i u toj prilici podcjenjivala veliku zemlju. Tko nije prošao kinesku lekciju, platit će višu cijenu, kao što to plaćaju Italija i Španjolska, a možda plate i Velika Britanija i SAD.
I velike demokracije, da bi postavile čvrste linije obrane, moraju se, privremeno, dok traje vanjska agresija (virusa), postaviti oštro, ako treba i kao priučene diktature. Nisu ugrožena ljudska prava, ugroženi su ljudski životi. Europa je morala kompletno mijenjati način života, suspendirati mnoge društvene konvencije, donekle staviti izvan snage slavne vrijednosti vlastite civilizacije. Nastupilo je vrijeme da se djeca ne rađaju mirno, da se mrtvi ne mogu sahraniti dostojanstveno, da se zabrani javni, društveni život, da ljudi žive kao samotnjaci. Sve što je nenormalno, preko noći postaje normalno. Čak i papa Franjo, veliki komunikator koji uvijek oko sebe ima ljude, komunicira putem videa. Dotle je došla voda. Što je poduzela Hrvatska?
Učinila je koliko je trebala, ili morala, da smanji propusnost za viruse. Narod koji se prije 30 godina spašavao u podrumima, koji se borio za opstanak, ima u sebi dovoljno rezervi da podnese da ga još jednom kažnjava sudbina. Sasvim je opravdano upirati prstom u kojekakve „idiote“, različite od smušenog kneza Miškina po tome da misle samo na sebe, koji su remetili sliku odgovornog naroda. Ali, ništa ne može pokvariti pozitivan dojam, koji bi se i statistički mogao potkrijepiti usporedbama s drugim zemljama, da su Hrvati pokazali potrebnu hrabrost, da ne klonu duhom, i potrebnu odgovornost, da ne pomažu „neprijatelju“.
Sudbina čovječanstva
Današnjem je čovjeku, ne samo u Hrvatskoj, zabranjeno sve ono što mu je jučer bilo preporučeno i preporučljivo. Čovjek je prihvatio vlastitu nemoć, povukao se u vlastiti dom, i sveo na minimum sve socijalne kontakte, da bi zaštitio goli život. Možda bi u nekoj apstraktnoj analizi ispalo da su opasnosti od novoga virusa preuveličane; može li, prije toga, itko reći koliko bi ljudi sve pomrlo, a koliko bi bilo zaraženo, da države nisu organizirale obranu, s onim čime raspolažu? Liberalne vlasti, koje su vjerovale da tržište može regulirati i tijekove bolesti, morale su se povući s početnih pozicija, postaviti barikade, ubrizgati više novca nego što ga imaju, i zavesti mjere socijalne izolacije, da se zaraza ne bi protegnula do prvih izbora.
Tko u toj borbi pobijedi sa što manje žrtava, može očekivati nagradu od birača. Svaka je panika dijelom iracionalna; sadašnja je razumljiva, vidi li se nemoć najmoćnijih vladara da skinu s vrata nevidljive nametljivce. Donaldu Trumpu je već sada koronavirus veći protivnik od Demokrata. A i Borisu bi Johnsonu virus mogao zapeti u grlu, pošto je umislio da je u kaši s Brexitom progutao i Europu i njezine probleme. Dok nema cjepiva, virusi kolo vode. Mali protivnik ušulja se u ljude dok su bez obrane od toga tipa virusa koji ima – slušajući stručnjake – nevjerojatnu praktičnu inteligenciju prilagodbe i održavanja. Nije jasno kako se velikim nacijama, poput talijanske, moglo dogoditi da čekaju nepoželjnog gosta otvorenih vrata.
Kad sve prođe, Talijani će morati objasniti, sebi prije svega, ali i drugim zemljama, kojima su izvezli virus: zbog čega su toliko krivo procijenili opasnosti od novoga virusa? Na europskom tlu uspostavljena je stara granična crta između mediteranskih zemalja, konkretno, Italije i Španjolske, kojima je virus ušao pod kožu prije nego što su ga vidjele, i jedne Njemačke, koja je imala otvorene oči, ne da zaustavi virus na granici, pokazalo se da je to svima nemoguće, nego da ga drži pod kontrolom? Je li to razlika između mentaliteta zabave i mentaliteta rada; između vlasti sklonijoj „lako ćemo“ sistemu i vlasti koje znadu što je dobra organizacija; između katoličke tradicije u kojoj uvijek postoji posljednji izlaz, i protestantskoga duha u kojem je svaki čovjek kovač svoje sudbine?
Svi znaju da je režim obrane od virusa privremen; nitko ne zna koliko će privremenost trajati. Kad opasnost jednom prođe, bit će mnogo pitanja: može se očekivati da će kritičari sistema kojekakvih pohlepa, koje su ovladale današnjim čovjekom, biti glasniji, da će protivnici globalizacije dokazivati svoju teoriju suvereniteta, da će zagovornici prirodnoga reda dokazivati da je utrka za novcem dovela do toga da čovjek kopa raku u koju, kad dođe nevrijeme, ne može sahraniti sve svoje mrtve. Morat će se objasniti što za bližu i dalju budućnost znače periodične krize, financijska, koju je stvorio sam sistem nezajažljiva kapitalizma jer mu je trebalo više nego što mu stvarno treba, i zdravstvena kriza, s kojom je otkriveno koliko je jaki sistem ranjiv na najosjetljivijim mjestima.
Kakvi god bili odgovori, svijet se mora, poslije svega, suočiti s činjenicama koje su mu poznate – da je moderni način života, suspendiran na nekoliko mjeseci zbog pojave jednog novog virusa, ugrozio vodu, zemlju i zrak. Dakle, elemente samoga života. Lijepo reče jedan veliki sportaš (Ivica Kostelić): „Kad srušimo posljednje stablo, kad ulovimo posljednju ribu, kad otrujemo posljednju rijeku, tek tada ćemo shvatiti da ne možemo jesti zrak“! Možda bi to mogao biti epitaf na zajedničkoj grobnici žrtava korone.
VIDEO: Nacionalni stožer civilne zaštite postavlja krevete za oboljele od koronavirusa u Areni
Samo smo čekali tebe druže mirko da nam to sve lijepo objasniš. Poslije tebe očekujemo naputke druga puHovskog, onda Svastike ranka, pa malog bere.......