U Hrvatskoj trenutno živi oko 30 tisuća stranih radnika, a njihov broj neprestano raste jer domaćim poslodavcima sve više nedostaje radne snage. S obzirom na razinu plaća, Hrvatska teško može privući radnike iz bližih zemalja poput Slovenije ili čak Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, pogled se okreće prema dalekim, siromašnijim državama poput Filipina, Indije, Butana i Nepala, gdje konobar u Katmanduu zarađuje malo više od 100 eura mjesečno, a učitelj s diplomom oko 250 eura. U manjim nepalskim mjestima situacija je još teža.
Nije iznenađujuće da mladi, često obrazovani Nepalci, sve češće odlaze iz svoje zemlje, koja spada među 15 najsiromašnijih na svijetu, u potrazi za boljim životom. Dok su prije često ciljali Bliski istok ili Emirate, sada je Hrvatska postala poželjna destinacija. Većinom su to mladi muškarci koji rade na gradilištima, u tvornicama ili kao pomoćni radnici, ali sve češće dolaze i Nepalke, uglavnom zapošljavajući se u kuhinjama, kao konobarice ili sobarice. Jedna od njih je 24-godišnja Sarita Neupane, koja već šest mjeseci radi u poznatom zagorskom kafiću "Žuti 5" u Štrucljevu, uz nekada prometnu cestu Zabok-Krapina, prenosi zagorje.com. Sarita, koju su kolege i gosti prekrstili u Saru, svjesno je odabrala Hrvatsku za novi početak i ne kaje se zbog te odluke.
- Prvo što me privuklo u Hrvatsku je činjenica da je riječ o uistinu prelijepoj zemlji. Vidjela sam to najprije na televiziji, a potom i na Internetu. No, glavni razlog zašto sam došla ovdje je, naravno, moja budućnost i budućnost moje obitelji. Kao i mnogi mladi Nepalci koji su stigli u Hrvatsku, tako i ja, ne vidim baš svijetlu budućnost u Nepalu, s obzirom na to da tamo ima jako puno ljudi, a jako malo radnih mjesta, zbog čega je nezaposlenost velika, a plaće su male. Također, obrazovanost je, nažalost, na niskim razinama, tako da obrazovani ljudi većinom dolaze ovdje u Hrvatsku, ali odlaze i u druge zemlje kako bi za sebe stvorili 'bolje sutra'. Hrvatska nudi velike mogućnosti za nas i mi ovdje vidimo svoju priliku za boljim životom. Tako i ja, otkako sam došla ovdje, konačno vidim svijetlu budućnost za sebe i voljela bih ovdje ostati živjeti i raditi – ispričala je Sarita.
Put do Hrvatske nije bio nimalo lagan ni jeftin. Priče o visokim naknadama koje agencije naplaćuju Nepalcima za posao u Hrvatskoj već su dobro poznate, no to nije jedini izdatak na koji treba računati. - Prvo sam predala svoje dokumente agenciji u Nepalu i prijavila sam se za traženje posla u Hrvatskoj. Agencija je tada krenula u potragu za poslodavcima u Hrvatskoj koji bi me eventualno trebali. I prvo mi je od agencije stigla ponuda, koju sam prihvatila te je potom slijedilo ishođenje radne dozvole. I onda sam još trebala ishoditi hrvatsku vizu i evo, sad sam ovdje. Svi troškovi agencije, vize, avionska karta..., moj cijeli dolazak u Hrvatsku koštao me je negdje između 9 i 10 tisuća eura – otkrila je Sarita za zagorje.com.
Sarita nije slučajno završila u Štrucljevu. Nakon prvog posla u Koprivnici, odlučila je potražiti nešto u manjoj sredini gdje bi se lakše snašla. - Kad sam stigla u Hrvatsku, prvo radno mjesto bilo mi je u jednom kafiću u Koprivnici. No, u gradovima je vrlo bitan jezik, a ja nisam znala baš ništa od hrvatskog jezika, koji je vrlo težak za naučiti, pa sam se teško snalazila. Uz to, malo me iznenadila kulturološka razlika u ophođenju i komunikaciji između ljudi. U Nepalu se, naime, ženu ne smiju dodirivati, a kad sam se zaposlila na svom prvom poslu, ljudi su se znali napiti pa me dodirivati i to mi je činilo nelagodu. Nisam se osjećala sigurnom. Zato sam odlučila potražiti novi posao u manjoj sredini i javila sam se na oglas za posao ovdje u "Žutom 5" i drago mi je da jesam. Ovdje sam vrlo sretna, lijepo je raditi ovdje, Zagorje je prelijepo, ljudi su divni i svi su, od vlasnice do gostiju kafića jako dobri i ljubazni prema meni - objašnjava mlada Nepalka.
Jezik je bio još jedan izazov, ali Sarita ga polako svladava. Govori nepalski i engleski, a sada uči i hrvatski, stvarajući vlastitu mješavinu jezika za komunikaciju s gostima. - Moj materinji jezik je, dakako, nepalski, ali snalazim se na engleskom, a sada i sve više na hrvatskom. Da budem potpuno iskrena, trenutačno najviše u komunikaciji s gostima i ljudima ovdje koristim svoj neki vlastiti englesko-hrvatski jezik – uz smijeh nam priča Sarita te otkriva što je prvo naučila reći na hrvatskom. - Kad sam stigla u Hrvatsku, prvo sam naučila reći 'Bok' i 'Dobar dan'. I onda sam iz dana u dan pozorno slušala i polako učila. Sada mogu reći da govorim hrvatski jezik, onako, 'malo', ali ne baš dobro. No, uglavnom razumijem što mi ljudi govore na hrvatskom i to mi već jako puno znači i olakšava rad, a ovdje su već navikli na mene i moju kombinaciju engleskog i hrvatskog jezika i razumiju što im pokušavam reći – smije se Sarita, dodajući da je čak i njezina šefica počela učiti neke nepalske riječi.
Sarita je u Nepalu ostavila veliku obitelj – roditelje, baku, braću i snahu – s kojima je u stalnom kontaktu. Iako joj nedostaju, uvjerena je da je Hrvatska pravi izbor za nju i njezinu obitelj, koju također podržava. Među Nepalcima u Hrvatskoj poznaje samo jednu sunarodnjakinju iz Koprivnice, ali se u Zagorju ne osjeća usamljeno zahvaljujući toplini ljudi i podršci šefice.
- Ovdje u Zagorju i dalje jedem svoju nepalsku hranu, na primjer, rižu, piletinu i slično. Šefica mi kupuje namirnice i ja si sama kuham. Nekad spavam u stanu iznad kafića, a nekad kod šefice doma. Čak je i ona zavoljela moju hranu. I moram naglasiti da sam stvarno imala sreće što sam došla kod nje, jer Ivana me uopće ne tretira kao radnicu, nego doslovno kao svoju kćer. I na tome sam joj uistinu zahvalna. Uglavnom, stvarno mi se sve posložilo ovdje i, ponavljam, jako sam zadovoljna – kaže Sarita.
Iako često naglašava želju da ostane u Hrvatskoj, još nema konkretnih dugoročnih planova. Na pitanje o ljubavnom životu, diskretno odgovara: - Da, imam dečka koji radi u jednoj drugoj europskoj zemlji, ali detalje ću zadržati za sebe. Što se tiče konkretnih, dugoročnih planova, za sada ne želim ništa planirati. Radit ću ovdje dvije, tri godine, potom ću na dva, tri mjeseca otići u Nepal i onda ću se vratiti ovdje pa ćemo dalje vidjeti. U svakom slučaju, željela bih zauvijek ostati u Hrvatskoj. Ovo je prelijepa zemlja, ljudi su divni, a ima i puno poslova tako da u Hrvatskoj vidim dobru i sigurnu budućnost za sebe– zaključila je.
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>
Nikakva državljanstva