U biografiji kardinala Franje Kuharića “Kardinal i vlast” povjesničara i publicista prof. dr. Miroslava Akmadže, kako sam piše, premda se previše ne bavi duhovnim razmišljanjima kardinala Kuharića, “ipak je, radi razumijevanja njegove osobe i konteksta vremena, bilo potrebno povremeno spomenuti i neke njegove duhovne misli”. U tom kontekstu on spominje i jedno njegovo razmišljanje prvoga dana zadnje kalendarske godine kardinalova života. “Tu je godinu započeo mislima u kojima postavlja pitanje je li to njegova zadnja godina života. U svom dnevniku na prvi dan nove 2002. godine, kardinal Kuharić, među ostalim, piše: ‘Hoću li preživjeti ovu godinu ili neću, to me ne zabrinjava, sve prepuštam volji Božjoj. Samo jedno molim od Gospodina, po zagovoru Majke Božje i mojih svetih zaštitnika i zaštitnica, da budem pripravan u Božjoj milosti prijeći iz ovog vremena u susret s milosrdnim Sucem koji je i za mene umro na križu. To je bitno! Znam da su moji dani odvijeka odbrojeni u Božjim odlukama pa se ne treba brinuti jer bdije nad nama Ljubav! Moram moliti oproštenje za prošlost, a budućnost neka bude vjernija Božjim zapovijedima’“, piše u svome dnevniku kardinal Kuharić, kojega Akmadža koristi kao jedan od izvora za svoju knjigu.
Nedugo nakon toga kardinal Kuharić u bolnici je posjetio generala Janka Bobetka. “Nakon što su dugo razgovarali o svemu dogovorili su i ispovijed i crkveno vjenčanje za generala i njegovu suprugu, što je tih dana i učinjeno. Budući da je kardinal Kuharić u svom dnevniku naznačio kako je to svjedočanstvo važno pribilježiti, i ja sam ga odlučio u ovoj knjizi spomenuti jer je ipak riječ o svjedočanstvu jednoga vremena, u kojem još jedan komunist i partizanski general, nakon Tuđmana, u spletu povijesnih okolnosti koje su mijenjale njihov život mijenja i svoj svjetonazor, odnosno odnos prema vjeri“, piše Akmadža i dodaje kako je kardinal Kuharić idućih dana temeljito bilježio u svom dnevniku sve vjerske i društvene događaje, bez opširnijih komentara te je sve to vrijeme redovito u bolnici posjećivao teško bolesnu svoju dugogodišnju tajnicu, časnu sestru Alis.
Branio nevinost kardinala Stepinca
“Zbog sve težega zdravstvenoga stanja sve je manje nazočio javnim događajima. Zadnje bilješke u svom dnevniku kardinal Kuharić zapisao je 8. ožujka 2002. godine. Preminuo je tri dana poslije, 11. ožujka 2002. u 4 sata i 20 minuta u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Dan prije imao je bolove u prsima, ali ipak je održao misu. U noći, sat prije smrti, s obzirom na to da se nije osjećao dobro, pozvao je svećenika Jurja Jerneića, ispovjedio se i primio druge potrebne sakramente, nakon čega je preminuo”, piše Akmadža navodeći kako je Kuharić prije smrti napisao svoju duhovnu oporuku, iz koje je izdvojio neke naglaske.
“Želim umrijeti u vjeri, nadi i ljubavi. Ne znam ni gdje ni kako ću umrijeti, ali molim od svoga Spasitelja milost da moja smrt bude posljednji čin ljubavi prema Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu iz kojeg sam nikao te prema svakom čovjeku. […] Moleći oproštenje od milosrdnoga Boga, molim oproštenje od svakoga koga sam povrijedio i ražalostio bilo riječju bilo postupkom bilo lošim primjerom. Ako pak netko misli da mi je učinio što god nažao, od srca mu opraštam. Život moj rado polažem i za sve one koje bi možda netko smatrao protivnicima mojoj službi i mojoj osobi. Moje tijelo neka se u jednostavnom lijesu na što jednostavniji način položi za očekivanje uskrsnuća tamo gdje to želi Majka Crkva. Neka se moje tijelo nipošto ne balzamira! Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život Vječni, u uskrsnuće tijela.
Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenoga prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno. O tome neka se govori, a ne o meni! Samo Bog je istina! Bog! Bog! Bog! […] Braćo i sestre, prijatelji! Svima nam bio radostan susret s Bogom našim u nebeskoj Crkvi! Tako neka bude! Tako neka bude!”, piše kardinal Franjo Kuharić u svojoj duhovnoj oporuci.
Pogrebni obred održan je 14. ožujka 2002. ispred zagrebačke prvostolnice, u nazočnosti brojnih crkvenih veledostojnika, svećenika, redovnika i redovnica, predstavnika raznih vjerskih zajednica, inozemnih i domaćih političkih, javnih i kulturnih izaslanstava i više od četrdeset tisuća vjernika. Papin izaslanik bio je slovački kardinal Jozef Tomko, koji je predvodio pogrebnu misu, a Akmadža navodi oproštajne riječi nadbiskupa Bozanića: “Kardinal Kuharić bio je nadasve čovjek vjernik, i to vjernik koji je iz duše vjerovao u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Božji svijet; vjernik informirane i formirane vjere koju je stalno, sve do svoje smrti, proučavao – ali ne samo zato da o njoj bude poučen, nego da sve više i više živi po vjeri. Bio je, dakle, vjerujući vjernik; u svagdanjoj i blagdanskoj svetoj misi i u cjelini svoga života i djelovanja. Iz te vjere on, čovjek Crkve i čovjek molitve koji je urastao u sakramentalnu zbilju, progovara kao zagovornik malenih i obespravljenih, kao neposredan i blag sugovornik koji je pozorno slušao tuđa mišljenja, kao odlučan i neslomiv navjestitelj spasenja, kao neumorni branitelj istine i slobode, kao odgojitelj savjesti i kao iskreni hrvatski domoljub.”
“Nakon saznanja o smrti kardinala Kuharića stigli su brojni izrazi sućuti nadbiskupu Bozaniću i cijeloj Crkvi u Hrvata, od kojih sam ovdje izdvojio samo onu, vjerojatno njemu najvažniju, od pape Ivana Pavla II. On je zapravo u svojoj sućuti u samo nekoliko rečenica sažeo Kuharićev život, kojima se potvrđuje sve ono što je napisano u stotinama stranica ove knjige. Papa piše: ‘Primivši vijest o preminuću kardinala Franje Kuharića, očitujem Vama, pomoćnim biskupima i kleru te redovnicima, redovnicama i svim ostalim vjernicima drage Crkve zagrebačke svoje prisno dioništvo u boli zbog odlaska toga cijenjenog i velezaslužnog pastira koji je znao velikodušno, mudro i vjerno biti u službi narodu Božjemu povjerenu njegovoj dušobrižničkoj skrbi.
On se je – kako u vrijeme komunističke vladavine tako i u nedavnom mučeničkom razdoblju nacionalne povijesti – svim svojim silama zalagao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, spojivši blagost ljubavi i postojanu odlučnost pastira koji je odgovoran za stado. Kao čovjek posve predan Evanđelju, on je dosljedno svjedočio za Krista i vjernicima je u vrijeme teških iskušenja, kojima su bili izloženi hrvatski krajevi, neumorno ulijevao pouzdanje i hrabrost. Smjerno moleći Krista, Dobroga Pastira, da primi svoga revnog slugu i dade mu vječnu nagradu, od srca udjeljujem apostolski blagoslov Vama i cijeloj Zagrebačkoj nadbiskupiji’“, donosi Akmadža i navodi da, premda je životni put kardinala Kuharića bio popraćen velikim nedaćama zbog djelovanja komunističkog režima i ratnih stradanja u Domovinskom ratu, ipak je unatoč svemu ostvario nekoliko svojih najvećih snova: srušen je komunizam, Hrvatska je postala samostalna i slobodna, papa je posjetio Hrvatsku, a kardinal Stepinac, čiju je nevinost ustrajno dokazivao cijeli život, proglašen je blaženim.
“Kada je papa Ivan Pavao II. ponovno pohodio Hrvatsku 1998., Kuhariću se ostvario njegov vjerojatno najveći san. Beatificiran je kardinal Stepinac, čiju je nevinost branio i isticao cijeli život i čija je sudbina ponajviše usmjerila Kuharića u njegovu crkvenom djelovanju. U međuvremenu, kardinal Kuharić dobio je više puta odgađanu odluku o svom umirovljenju. Nije više bio aktivno uključen u crkveno-državne odnose, ali je pozorno pratio politička zbivanja. Bio je svjestan pada popularnosti HDZ-a, prema kojem je i sam bio kritičan, ali pribojavao se povratka komunista na vlast.
Izabrao put žrtve i progona
No smatrao je kako Hrvatsku ne treba poistovjećivati ni s jednom političkom strankom ni s konkretnom vlašću jer je ona vrijednost za sebe, bez obzira na sve drugo. U to vrijeme češće se nego prije susretao i s predsjednikom Tuđmanom, koji se u međuvremenu teško razbolio. Razgovarali su i o duhovnim temama, a u teškim trenucima Tuđmanove bolesti udijelio mu je i sve potrebne svete sakramente. U svom je dnevniku zapisao kako je obećao Isusu da će za Tuđmanovo spasenje svaki dan moliti jer se on ipak žrtvovao za slobodu hrvatskoga naroda u koju je bila uključena i sloboda Crkve.
Na misi zadušnici nakon Tuđmanove smrti istaknuo je kako se Tuđman, spoznavši velike nepravde i laži, odijelio iz svoje karijere i izabrao put žrtve i progona, sve do tamnice u borbi za slobodu hrvatskog naroda i istinu. U svom je dnevniku zabilježio kako je Tuđman imao svojih pogrešaka, ali mu se mora priznati kako mu je Hrvatska bila prva ljubav“, piše u zaključku svoje knjige Akmadža dodajući i to kako je “kardinal Kuharić često i sam bio žrtva dezinformacija i neinformiranosti pa je u svom dnevniku katkad, pod tim utjecajem, bilježio defetistička razmišljanja, koja bi onda poslije ipak mijenjao. Zato je nužno njegov dnevnik čitati u cijelosti, kako bi se dobila realna slika njegovih stavova jer ono što je zapisao pod određenim dojmom u jednom trenutku nije uvijek bila konstanta, nego je o sličnim pitanjima, nakon novih spoznaja, pisao sasvim drukčije.“
Zahvaljujem Gospodinu sto nam je u tim teskim trenucima za nas narod i domovinu podario covjeka kao sto je bio kardinal Kuharic. Bio je primjer i kleru i vjernicima kako se zivi krscanski zivot.