Hrvatska je već godinu i pol punopravna članica Europske unije. Navodno. Jer u stvarnosti ta punopravnost prepuna je rupa. I pravnih i izvanpravnih, običajnih. Ono što starije članice, njih čak dvadeset i sedam, imaju po definiciji, Hrvatska još nema. I kako se čini, tako skoro neće ni imati. I još je uvijek one starije članice elitnog političko-gospodarskog kluba, ali i one nove, uglavnom istočnoeuropske, gledaju kao trinaesto prase. Po mnogim civilizacijskim pokazateljima, Hrvatska je na posljednjem mjestu u EU. Među inima, i po sramotno niskom izdvajanju za kulturu. Po nekim upućenim tvrdnjama europskih parlamentaraca, prošle je godine Hrvatska više novca uložila u zajedničku blagajnu EU nego što je iz nje dobila. I u tome zapravo nema ničeg čudnog.
Ekonomski smo iz godine u godinu sve slabiji, a politički i kulturološki neorganiziraniji. Njegujemo politiku sveprisutnog uvoza, umjesto izvoza. Uvozimo sve živo, pa i kulturu, a izvozimo rijetko, gotovo slučajno. A u tom izvozu posljednjih godina ponavljaju se marketinški, a onda i politički loše odluke. Tako Hrvatska ni ove 2015. godine neće sudjelovati na natjecanju za Euroviziju koje se održava u nedalekom Beču. OK. Netko će reći da je to parada glazbenog kiča i neukusa. Ali, zašto onda na tom glazbenom i modnom vašarištu uporno sudjeluju ekonomski uspješne i kulturno i znanstveno razvijene europske zemlje poput Austrije, Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Švedske, Italije... Zašto one Europi i svijetu podastiru svoj “glazbeni kič”, a Hrvatska kao turistička zemlja, o kojoj se još uvijek zna jako malo, taj “glazbeni kič” skriva.
A pri tome prosječni hrvatski građanin pod pritiskom pljenidbe plaća TV pretplatu nacionalnoj televiziji koja bi se trebala uhvatiti ukoštac sa Pjesmom Eurovizije, jer baš zbog takvih projekata i postoji. Ako HRT ne zanimaju projekti u kojima se promiče Hrvatska i u kojima se informacije o Hrvatskoj upućuju Europi i svijetu, onda se i HRT može učlaniti u ono društvo komercijalnih televizija koje razmišljaju samo o profitu. Iako nisam siguran da Pjesma Eurovizije nije profitni, itekako komercijalni projekt na kojem se može i (mora) zaraditi. Ali to treba znati. Jer i to je umijeće.Isto tako Hrvatska neće, barem službeno, sudjelovati na Svjetskoj izložbi koja se održava u ne tako dalekom Milanu.
I tu je razlog sveprisutna štednja. Milanovićeva vlada, koja je totalno neefikasna i stoga rastrošna i koja krajnje loše upravlja državnom imovinom, odlučila se za strogu štednju baš na Svjetskoj izložbi u Milanu, kao da će ti iznosi spasiti hrvatski javni dug. Naravno, ni ovdje kao i u slučaju Eurovizije nije riječ o opravdanoj štednji, nego o nesposobnosti i nedostatku ideja i inicijative dobro plaćenih javnih službenika. Kada Hrvatska nije bila ni blizu članstva u Europskoj uniji, sudjelovala je i na natjecanju za Pjesmu Eurovizije i na Svjetskoj izložbi. I ponekad je u tome bila i uspješna, što se posebno odnosi na nastupe na Svjetskoj izložbi. A sada, kao ponosna članica EU, Hrvatska se u svjetske medije gura uglavnom samo preko uspješnih sportaša. A i oni su sve češće žrtva brutalnih ideoloških obračuna u kojima sudjeluju i navijači. Pa se Hrvatska “reklamira” navijačkim bakljadama umjesto glazbom, arhitekturom, literaturom, slikama i skulpturama. Baš u duhu tranzicijske provincijalizacije u koju smo upali, a iz koje nikako ne možemo pomoliti ni glavu.
