Prema istraživanjima agencije Puls prije dvije godine, ulazak Hrvatske u Europsku uniju podržavalo je 78 posto ispitanika. U rujnu ove godine tanašnih 33 posto. I posljednji podaci Eurobarometra iz proljeća ove godine govore da je najniži postotak građana koji imaju pozitivno mišljenje o EU zabilježen upravo u Hrvatskoj, tek 28 posto. S druge strane, jedan od najboljih rezultata u korist imidža Unije zabilježen je u Turskoj i iznosi 61 posto.
Čime objasniti tako različite trendove u dvije države koje su posljednjih mjeseci na putu prema EU prolazile kroz sličan postupak strogog preispitivanja? Barem djelić odgovora je u (ne)prepoznatljivoj komunikacijskoj politici prema domaćoj javnosti. Prvo, Vlada i premijer početak pristupnih pregovara sustavno prikazuju kao cilj sam po sebi. Naprotiv, turski državni vrh nedvosmislen je u izjavama da mu nije do bezuvjetnog utrčavanja u EU, već da mogućnost ulaska u savez europskih država vidi prije svega kao poticaj da u vlastitoj zemlji provede reforme koje čine dobro njezinu stanovništvu.
Iako si Turska zbog zemljopisnog, političkog i svakog drugog položaja može dopustiti takve izjave, neka slična, našem položaju i situaciji prilagođena rečenica, donijela bi premijeru i Vladi više simpatija nego silna nabrajanja svega onog što Hrvatska “mora” i “treba”.
Drugo, Vlada se što zbog vlastitih ambicija, što zbog mršavih unutarnjopolitičkih rezultata, upustila u velike najave sudbonosnih datuma čime je potaknula visoka očekivanja građana. Međutim, jedna od omiljenih preporuka vrsnih političkih konzultanata glasi upravo suprotno: stranka na vlasti uvijek treba smanjivati očekivanja javnosti. Jednostavno, umjesto da postavlja visoke ciljeve za koje nije sigurna da ih može ispuniti, vlada o osjetljivim pitanjima treba biti umjerena kako bi svaki njezin uspjeh javnost dočekala kao neočekivani trijumf.
I na kraju, što sad kad su pregovori počeli? Te dubinske promjene neće proći bez šokova za koje naša javnost nije spremna. Hrvatska je Vlada sve svoje napore usmjerila na EU, zanemarivši domaću javnost, pa će u pregovore ući opterećena mrzovoljnim raspoloženjem građana prema Uniji. Iako je riječ o dvije potpuno različite zemlje, pa su i okolnosti pod kojima će započeti pristupne pregovore posve drukčije, Hrvatska bi, što se komunikacijske politike tiče, imala što naučiti od Turske.
Ta je zemlja u pretpristupnom razdoblju očito intenzivno radila i na zadobivanju povjerenja domaće javnosti. Hrvatska je Vlada, pak, učinila puno na vanjskopolitičkom planu, ali je prema vlastitim građanima načinila mnogo komunikacijskih propusta i čeka je neizbježan posao popravljanja imidža EU.
