Bila je to presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj, to jest Tuđmanova Hrvatska je nevina. Ako je bilo toliko strahujućih nagađanja o tome što će za Hrvatsku značiti ako pravomoćna kazna generalima bude teška, onda oslobođenje generala Gotovine i Markača jest afirmiralo i hrvatsko odcjepljenje od Jugoslavije...
Svaka je presuda generalima Gotovini i Markaču nepravedna, suđenja nije trebalo biti, napisao sam u jučerašnjem tekstu u “Večernjaku”. Oslobađajuća presuda hrvatskim herojima dala mi je za pravo. Jedan je list u svom internetskom izdanju izricanje pravorijeka Žalbenoga vijeća navijestio golemim naslovom “Presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”.
Možemo zamišljati koliko je zlobnoga očekivanja bilo u tim riječima, ali se slažemo – bila je to presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj, to jest Tuđmanova Hrvatska je nevina. Ako je bilo toliko i strahujućih i pakosnih nagađanja o tome što će za Hrvatsku značiti ako pravomoćna kazna hrvatskim generalima bude teška, ako ostane teza o udruženom zločinačkom pothvatu, onda sada možemo reći – oslobođenje Gotovine i Markača ne samo da je ta nagađanja uklonilo nego je i afirmiralo i hrvatsko odcjepljenje od Jugoslavije i vjekovno pravo Hrvata na svoju državu i historijsku zaslugu dr. Franje Tuđmana.
Dakako, neizravno, ovo je presuda i bivšoj državi u kojoj je rat protiv Hrvatske trajao cijelo vrijeme njezina postojanja, a u najbrutalniju inačicu pretvorio se poslije hrvatskoga osamostaljenja. Na svoj način obranu od takve države, iz nje pobjegavši, Ante je Gotovina počeo kao mladić. Ostvarujući svoju osobnu težnju da ode iz takve zemlje na svoj je način izrazio i težnju svoje domovine kojoj će iz inozemstva doći pomoći kad je otišla i ona i kad je za pomoć bilo vrijeme. To je bio i njegov i njezin najteži grijeh.
Poznata su nastojanja vrlo moćnih čimbenika u svijetu da se Jugoslavija pošto-poto sačuva, poznate su optužbe protiv Njemačke koja je navodno bila kriva za prerano priznanje Hrvatske i Slovenije, poznata je zatim želja da se planom Z-4 praktički onemogući stvaranje cjelovite neovisne hrvatske države, poznata su upozorenja Hrvatskoj, čak i od prijatelja, ali i “prijatelja”, da nipošto svoja okupirana područja ne oslobađa vojskom i policijom.
Napokon, poznato je što se od samoga početka “Oluje” činilo da se ona zaustavi, premda je rezolucija UN-a govorila o okupiranom teritoriju, što je podrazumijevalo i oslobodilačku akciju. Pošto se “Oluja” nije uspjela zaustaviti, onda je jednostavno “argumentacija” s kojom se ona prvoga dana htjela prekinuti, prenesena je u optužnicu. Zbog toga je optužnica bila tako šuplja, ona nije bila usmjerena ni na događaje, ni na činjenice nego na samo “grešno” oslobođenje Hrvatske. I djetetu je jasno – ako je godinama Hrvatska bila uza svoga predsjednika Tuđmana, ako ga je više puta birala na izborima, ako je on na svoj način bio sinonim za Lijepu našu, onda je optužba protiv njega zato što je vodio “udruženi zločinački pothvat” te protiv glavnih zapovjednika optužba protiv cijele Hrvatske.
Da je tome tako, pokazuje upravo nevjerojatna razlika između prve, nepravomoćne i druge, pravomoćne presude. Reći će mnogi – u Haagu je trijumfirala pravda, ali su kompromitirani motivi tužitelja i sudaca koji su Gotovinu i Markača bez ikakva dokaza bili osudili na 24 i 18 godina. Sada postaje jasnije i zašto je Carla del Ponte, podižući tako tešku optužnicu protiv hrvatskih generala kako bi što više ekskulpirala Srbe, odbila podnijeti optužnice protiv vrha JNA, premda su te optužnice njezini suradnici bili pripremili (a neki su je, vidjevši tko je, i napustili). Nažalost, kad već spominjemo negdašnju glavnu tužiteljicu, ne možemo preskočiti izdajničku servilnost i Račanove, i Sanaderove, i Kosoričine vlade prema haaškom tužiteljstvu koje je godinama bilo moćniji vladar Hrvatske od same hrvatske vlasti. Zoran Milanović i Ivo Josipović pozdravili su oslobađajuću presudu, dakako, ne propustivši naglasiti kako je i u obrani bilo zločina koje treba kazniti, ali su trebali reći – na što ih je poticala i odluka Žalbenoga vijeća – ne po dosadašnjim mjerilima. Jer, dok se neizostavno u ovakvim prigodama spomenu i zločini u obrani, koje, naravno, treba kazniti, dotle ostaje činjenica da i u Hrvatskoj i u drugim državama nekažnjeno žive srpski zločinci koje su i Haag, i Bajić, i državno odvjetništvo, i Milanović, i Josipović zaboravili.
I ne zaboravimo, živimo u zemlji u kojoj je dobar dio medija kriminalizirao Gotovinu i druge generale, ne zaboravimo da su isti autori objavili slavljeničke knjige o haaškom svjedoku Stipi Mesiću i optužujuće knjige o generalu Gotovini. Ne zaboravimo da je Račanova i Budišina koalicija digla u Saboru ruke za nadležnost Haaga nad “Bljeskom” i “Olujom”, da je Ivo Sanader uhićenje Gotovine proglasio prvorazrednim državnim zadatkom, da ga je tražio po crkvama i samostanima, da je Jadranka Kosor progonila članove Gotovinina odvjetničkoga tima zbog tzv. topničkih dnevnika, itd., itd.
Ne zaboravimo radi budućega ponosnijeg, dostojanstvenijeg i domoljubnijeg držanja. Oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, psihološki i moralno, najviše će značiti braniteljima. Jer, optuživanje Domovinskoga rata bilo je došlo dotle da se među braniteljima govorilo – još malo pa će nas biti strah i sram priznati da smo oslobađali svoju domovinu. A prema brojkama i činjenicama, ovo je bio najneviniji i jedinstven oslobodilački rat u povijesti, s najmanje stradalih civila. Nepojmljiva je zloba s kojom su neprijatelji Hrvatske takav rat proglasili “udruženim zločinačkim pothvatom”. Zloba također u povijesti jedinstvena.
stvarno mi nije jasno kako da okarakterišem ovaj članak,možda zbog toga što sam popio nočas dvije čaše vina i jednu rakiju nakon dugo vremena ili jednostavno nemam potrebu zbog sreče koju nisam dugo godina osjetio,zato ču pozdravit naše generale antu i mladena i poželjet im sve najbolje u životu da ga provedu sa svojim obiteljima .a hrvatskom narodu želim da ova euforija nebude samo par dana nego puno duže.