Kompromitirajuće snimke pljušte na sve strane: ne tako davno HDZ-ov zastupnik bio je žrtva ucjene, a njegovi selfieji u gaćama u luksuznom hotelu osvanuli su na portalima; Sabahudin Blažević iz Bihaća potajno je snimao svoje ljubavnice pa filmove stavljao na porno stranice, iz osvete, užitka ili ucjene, tko zna; vukovarski gradonačelnik objavio je snimke (srpskih) maloljetnika kako sjede za vrijeme intoniranja (hrvatske) himne i za to izvukao grdnju pravobraniteljice za mladež; indiskretne snimke cajke Jelene Kartleuše kruže internetom nakon pucanja ljubavnog trokuta, a ona tvrdi da su lažne jer da ona ima, na točno određenom mjestu kamo sunce obično ne sja, karakterističan madež.
I taman se istočni i zapadni Balkan bacio na traženje madeža kad se pojavila nova fotografska zagonetka. Ministar hrvatske vlade sjedi u srpskom štundenhotelu – svratištu gdje se sobe iznajmljuju na sat radi, je li, bludnih radnji – i drži ruku na bedru oskudno odjevene mlade dame (pretpostavljamo da je dama, ali nikad se ne zna).
Odnosno, izgleda kao ministar, ali nema njegove špičoke, nema njegov sat i nema njegove prste – pa sad istočni i zapadni Balkan proučava fotografije da vidi kakve ministar ima cipele, prste i sat.
Sigurnosna obavještajna agencija, međutim, snimke može specijalnim alatima proučiti piksl po piksl. Ako je po snimci petljano, neće svi piksli biti iste gustoće – a i nisu, tvrdi SOA.
Riječ je o vrhunskom falsifikatu koji se ni po čemu ne razlikuje od prave fotografije.
To je velika neprilika. Mi smo slici navikli vjerovati više nego riječi – jer i očima više vjerujemo nego ušima. A kredibilnost riječi u medijima je nepovratno narušena, ako ne i posve uništena.
Laži, poluistine, spinovi, manipulacije, ideologija, propaganda, tendencioznost, prešućivanje, ogovaranje, klevetanje, huškanje, probni baloni, vrijeđanja, psovanja, neukost, nelogičnost, montaže, falsificiranje, cenzura, ulizivanje, netočnosti, demagogija, frazetine, parole, neprovjeravanje, slogani, marketing, glasnogovorništvo, zluradost, kampanje, sofizmi i najobičnija glupost – sve je to toliko zakrčilo javni govor da se nitko više ni u čemu ne snalazi.
Istine koje se optužuju da su laži, laži koje se predstavljaju da su istine, laži koje šire oni koji u njih vjeruju, laži koje šire oni koji u njih ne vjeruju, istine koje prešućuju oni koji ih znaju jer se boje ili im nije zgodno… sve je to napravilo mjesta za Njezino Veličanstvo Lažnu Vijest protiv koje Europska unija sada najavljuje borbu, u strahu da Rusi ne namjeste izbore za Europski parlament. Lažne vijesti oduvijek su postojale.
Nekad davno, u sezonama kiselih krastavaca, izmišljale su se crtice o teletu s tri glave, princezinim ljubavnicima i holivudskim orgijama – ali te se vijesti nisu širile na prve stranice, u rubrike o vanjskoj i unutarnjoj politici.
Nekad davno, u doba dramatičnih prevrata, nacistička i komunistička propaganda orkestrirala je svoje divovske laži, ali ipak su ih vrijednosti demokracije i slobode raspršile – osim u manjem broju glava koje u njih još vjeruju.
Ali fake news našeg doba drugačija je zvjerka.
To nisu bezazlene novinarske patke, nego govore o najvažnijim mogućim stvarima. One stvaraju smutnju, kvare zdravlje ljudi, sastavljaju parlamente, postavljaju predsjednike, izazivaju ogorčenje i potiču fanatizam. Ubacivanje lažnih vijesti u društvo isto je što i širenje lažnog novca – put u hiperinflaciju istine.
Da bi ih se prepoznalo, treba biti budan, razmišljati o pročitanom, procjenjivati izvor, uspoređivati, logično zaključivati – a za sve to narod nema volje i vremena.
Kada naiđemo na lažnu vijest, osjećaj je uvijek isti: “Pa to je fenomenalno!”
I dok razuman čovjek shvati da je vijest predobra da bi bila istinita, naivni građanin oduševljeno je prigrli i širi dalje društvenim mrežama.
Zbog toga je Europska unija pokrenula pravu ratnu operaciju. U suradnji s društvenim platformama nastojat će locirati izvore lažnih vijesti i uništavati ih u realnom vremenu, baš kao što protuzračna obrana pokušava presresti neprijateljske projektile.
Hrvatska vlada najavila je da će se i ona uključiti u kampanju za istinu – ali s kojim kredibilitetom?
Rat protiv laži vodit će ista Država koja je nakon godina prikrivanja lopovluka u Agrokoru netransparentno razvlastila vlasnike; koja nas je mjesecima preparirala da oduševljeno pozdravimo slijetanje aviona F16, a sada, kad su prdnuli u rosu, šuti; koja je izvela hudinijevski trik s referendumskim potpisima što nestaju; čiji sudovi melju i ono malo slobodnog novinarstva koje je preostalo.
Slučaj ministra Tolušića užasan je za njega, njegovu obitelj i njegovu vladu, ali najužasnije je da su jedini jamac istine vlada i tajna služba – i to vlada i tajna služba kojima ni ministar nije vjerovao jer im je, kako pišu mediji, prešućivao ucjene i pritiske.
Pred običnom laži čovjek može pokrenuti zdrav razum, ako ga ima. I sustavu lažnih vijesti koje kruže društvenim mrežama možemo se oduprijeti obrazovanjem i osvješćivanjem problema. Ali ako fotoshop postane identičan stvarnosti, i ako istinu od laži može razlikovati još samo hrvatska tajna služba, opremljena ekskluzivnim turbo top secret programima, onda smo izgubljeni.
Berislav Jelinić u USKOK-u
Kako testirati čovjeka na droge, koji nema kose?!