Jučer je i službeno potvrđen novi, 12. uzastopni pad BDP-a. Što još poručiti vlastima, izbjeći ponavljanje i ne biti dosadan? Ništa, idemo sve skupa malo rekapitulirati na malo drugačiji način.
Duboko sam uvjeren da postoje dva osnovna razloga katastrofalnih rezultata od 2008. godine do danas, zbog kojih se može očekivati nastavak loše ekonomske izvedbe i u godinama koje dolaze. To su neznanje i neodgovornost hrvatske političke kaste te starenje stanovništva. U ovoj kolumni pozabavit ću se političkom kastom; kohortom ujedinjenom u neznanju i licemjerju bez obzira na stranačke podjele.
Imam grubu tezu: Bez obzira na biološku dob, naši političari imaju mentalnih sklop starih majmuna s poluotoka Makao. Tamo su japanski znanstvenici hranili majmune slatkim krumpirima. Primijetili su da je jedna majmunica počela prati prljave krumpire u vodi, a njezino ponašanje malo pomalo počeli su oponašati svi mlađi majmuni. Uskoro su i majmuni na drugim, pa i udaljenim lokacijama počeli uživati u opranim slatkim krumpirima. Osim starih majmuna. Oni su i dalje gutali prljave krumpire, odbijali su promijeniti svoje navike, prilagoditi se te tako popraviti svoj život.
Sve je to u slavnom predgovoru knjige “The Hundredth Monkey” Kena Keyesa lijepo opisao Lyall Watson, a mene je, eto, podsjetilo na naše političare –stare majmune kojima su bezvoljnost, strah ili jednostavno otpor prema promjenama glavna psihološka prepreka za prilagodbu odnosno za bolji život. Danas navodno svi majmuni s Makaa jedu oprane slatke krumpire, dok su oni stari izumrli. No naši hrvatski političari i dalje od izbora do izbora ostaju stari majmuni i sve nas skupa tjeraju da jedemo prljave krumpire. Dojam je, nažalost, da ćemo morati čekati potpuno novu biološku generaciju aktivnih političara jer se ova postojeća vrlo vjerojatno neće moći probiti kroz svoje obrazovne te opće intelektualne i psihološke blokade.
Mnogi se neće složiti s ovako oštrim i pesimističnim zaključkom. Mogu se našim političarima naći izlike u političkom, ekonomskom odnosno općem društvenom kontekstu. Na kavi s prijateljem, inače vrlo uglednim makroekonomistom, dosta gorljivo zastupao sam tezu da naši političari doista nemaju dovoljno znanja za prave odluke ili čak žive u tolikom neznanju da imaju otpor prema rješenjima koja bi im omogućila donošenje pravih odluka. Prijatelj me upozorio da možda podcjenjujem domaću inteligenciju te da svakako treba razlikovati rezultat saborskog glasanja od mišljenja saborskih zastupnika.
Bez obzira na to što je možda točno da naši političari više pate od moralnih manjkavosti (licemjerje) nego od obrazovno-intelektualnih deficita, ipak sam ostao pri tezi da je njihovo neznanje ključ otpora promjenama. Kad, primjerice, američki republikanci i demokrati krenu u žestoku svađu zbog američkog javnog duga, onda mogu imati potpuno oprečna mišljenja o tome kako tj. kojim instrumentima fiskalne i monetarne politike osigurati održivost javnog duga, ali će ne samo na intuitivnoj nego i na teoretskoj razini dobro razumjeti je li američki dug uz odgovarajuće zadane parametre održiv ili nije. I nešto će poduzeti ako vide da dug nije održiv. Neće kao naši “stari majmuni s poluotoka” nastaviti jesti prljave krumpire.
Cijeli niz zemalja u svijetu provodi mjere radikalnih fiskalnih i/ili monetarnih prilagodbi podjednako zbog održivosti javnog duga, baš kao pada ili stagnacije nacionalnog BDP-a. A naši političari, tvrdim, jednostavno ne razumiju što treba, prestari su za prilagodbu.
Kako bismo objasnili što to naši političari ne razumiju pa se ponašaju kao “stari majmuni”, možda je najbolje uzeti tzv. PDS okvir uglednog ekonomista Johna Makina koji se 2012./13. dobro pomučio razjasniti pitanje odnosa američkog duga i deficita. Kad se u zapadnim demokracijama danas spominju dugovi od više “trillionsa” ili čak “quadrilliona” u Japanu, to je broj nula koji intuitivno zastrašuje, ali ne otkriva je li dug održiv ili nije. A Makinov jednostavni okvir – koji uključuje troškove zaduživanja (B), realni output (R), inflaciju (I), poreze (T) i potrošnju (S) – kroz jednostavnu matematičku nejednakost otkriva je li dug održiv. Ako uzmemo da je realni output uvećan za inflaciju ukupna vrijednost dobara i usluga u nacionalnoj ekonomiji, a porezi umanjeni za potrošnju čine primarni deficit, onda kroz njihove odnose možemo lako vidjeti (ne)održivost duga, ako troškove zaduživanja stavimo na pravu stranu nejednakosti. Drugim riječima, sama razina duga i deficita nevažna je ako je ekonomski output umanjen za troškove zaduživanja veći od primarnog deficita tj. ako omogućava vraćanje kamata i još malo duga.
Konkretno dug je održiv ako je:
(R+I)–B>T–S
Dug pak nije održiv ako u prethodnu nejednakost okrenemo na suprotnu stranu.
Dakle, u SAD-u će se i republikanci i demokrati zabrinuti čak i uz niske troškove zaduživanja uz 1,5 posto BDP-a, uz lijepi realni rast od 2,5 posto i primarni deficit od samo 4 posto uz skromnu inflaciju od 1 posto jer će to značiti da dug nije održiv tj. jer je:
(2,5+1)-1,54
Pa će se onda ti demokrati i republikanci posvađati oko povećanja/smanjenja poreza ili (ne)ortodoksnosti monetarne politike. Teoretski i jedni i drugi, ovisno o tome koju teoriju zastupaju, mogu biti ili ispasti u pravu ili u krivu, ali će nešto napraviti. Neće nastaviti jesti prljave krumpire.
Ukratko, tvrdim da pretežiti dio naših političara uopće ideološki i teoretski nije u stanju osvijestiti problem održivosti domaćeg deficita i duga kao ni mogućnosti ili limite fiskalne i hrvatske monetarne politike. Njih je baš briga što desna strana nejednakosti može biti deset puta već od lijeve sve dok se ima na se, poda se... i prljavih krumpira.
