Kako različiti instrumenti za mjerenje društvenih napetosti ukazuju na dramatičan porast netolerancije u hrvatskom društvu, tako se u javnome prostoru sve češće pojavljuje francuski mislilac, malo poznat po svome punom imenu Francois-Marie Arouet, a svjetski slavan puna tri stoljeća kao Voltaire. Koliko je puta u posljednje vrijeme manekenski prošetao našim političkim pistama ogoljen na svoju čuvenu krilaticu:
“Ne slažem se s time što govorite, ali borit ću se do kraja da to možete govoriti”.
Kao da je baš volterovska izreka o obrani prava na slobodu govora i slobodno mišljenje postala posljednja, spasonosna formula za raščišćavanje ideoloških sukoba i političkoga nepovjerenja, koje sve više izjeda hrvatsko društvo i prijeti rasulom hrvatskoj državi. Pogani jezici, bilo s trona, bilo s oltara, u natjecanju tko će dalje baciti opasne riječi, demonstriraju da se ne boje ni Boga ni vraga.
Nije do kraja bistro što bi otac prosvjetiteljstva – kad bi se i spustio Božjim stubama – radio kod nas i među nama; bio bi među nezaposlenima: toliko je malo mišljenja u našim borbama koja zaslužuju da ih “do kraja” brani sam Voltaire. Voltaireov etički poučak, tko god da ga je pismeno formulirao, ostaje demokratski i humanistički ideal: braniti drugoga i braniti drukčije (mišljenje, ponašanje, postupak...) zvuči politički uzvišeno i intelektualno nadmoćno! Postoji li veća i svetija obveza u društvu koje nagrizaju višak sebičnosti i manjak solidarnosti!
Otužni politički spektakl
Je li u međuvremenu od moćnoga pisca i filozofa i sam Voltaire u predstavi naših ideologa (ne)tolerancije postao svemoćni Aladin koji bi čarobnom svjetiljkom trebao prosvjetljavati mračnu društvenu i političku svakodnevicu, da sve ostane u granicama kakve-takve političke korektnosti. Politika je sebe samu dovela na veliki ispit zrelosti: kako izvesti zemlju iz slijepe ulice u koju je zašla svekolikom tolerancijom prema netoleranciji (na koju je Voltaire bio alergičan).
Ozbiljno izražena zabrinutost sa samih vrhova javne vlasti bila bi politički jača i moralno uvjerljivija da je izražena na vrijeme. Ipak, bolje ikad nego nikad. Tko ne vidi da se pred očima i ušima naroda odvija otužni politički spektakl koji stvarno kompromitira vlast i ugrožava državu, da bi se politika mogla proglasiti nenadležnom za rješavanje opasne poplave nekontroliranih riječi. Francuski mislilac dolazi upomoć u vrijeme kad je politički prostor, kako to priznaju i njegovi najprestižniji stanari, zaražen, i to mržnjom i netolerancijom.
Svi koji su progledali i vidjeli tolika minska polja (ne)skrivene mržnje, trebali bi za početak biti načistu da (ni) u politici željena i neželjena djeca ne nastaju bezgrešnim začećem: nešto se dogodilo u “sferi politike” da je postalo moguće vrijeđati u ime prava na mišljenje, napadati u ime prava na kritiku, prozivati u ime prava na polemiku, izazivati u ime ove ili one pripadnosti a ne pozivati na raspravu pripadnike različitih pripadnosti... Usprkos takvome stanju, ili baš zbog njega, Voltaireova etika tolerancije je preporučljivo najbolji izlaz i u netolerantna vremena, u koja je Hrvatska (ne)očekivano skliznula zato što se, kao Buridanov magarac, nije mogla odlučiti između neraščišćene prošlosti i nejasne budućnosti, između demokratskog dijaloga i ostrašćene ideologije.
Kao u svakom bordelu, ni u ovome nema nevinih. Svojim poznatim mislima o potrebi tolerantnosti prema drugome čovjeku i drukčijem mišljenju Voltaireova formula olakšava dušu dežurnim „redarima“ koji su gasili svjetla u zagušljivim prostorima u ime monološke politike i dirigiranoga ćudoređa. Volterijanska misao može služiti žrtvama netolerancije tako što će uputiti ljude da bez posebne represije uklone demone mržnje i nesnošljivosti kako u našoj varijanti sukoba hugenota i katolika ne bi došlo do (prave) krvi.
Teška je svaka misija da se zaustavi mržnja, a da ne strada sloboda; ako se opasni duhovi iz Pandorine kutije nisu toliko osamostalili da ih nikakvi slatkorječivi pozivi na odgovornost i umivene poslanice u korist dijaloga i povjerenja ne mogu više vratiti natrag, u bezopasno stanje. Rijeka netolerancije s različitim se bujicama izlila i dalje se izlijeva; nije je lako vratiti u korita da bi volterijanac u Hrvatskoj mogao braniti svome oponentu pravo na njegovo mišljenje, a da to ne bude drugo ime za otvorenu mržnju. Spasonosnu izreku koja mu se pripisuje, Voltaire nikad, zapravo, nije napisao ili izrekao (što za našu stvar nije najvažnije). Nema je ni u jednoj od njegovih mnogobrojnih knjiga, čak ni u „Raspravi o toleranciji“, što su provjerili brojni istraživači njegova djela u njegovoj zemlji.
Pripisao mu ju je engleski pisac Evelyn B. Hall, dva stoljeća poslije Voltaireove smrti, u jednoj od biografija o jednom od najslavnijih pisaca svoga vremena u tadašnjoj Europi. Ništa se zbog tog (ne)spornog autorstva ne mijenja kad je riječ o društvenoj važnosti, čak ljekovitosti, prosvjetiteljske misli o toleranciji. Često citirana (nepostojeća) izreka rezimira duh volterijanske ideje o slobodi mišljenja: ne može se, stoga, reći da je krivi prosvjetitelj zalutao među Hrvate da brani drukčije mišljenje u ovoj groznici svakojakih incidenata na carinskome prijelazu između slobode i neslobode; pravi je Voltaire među nama, njegove ideje o humanizmu i demokraciji, o netoleranciji i nepravdi, o praznovjerju i fanatizmu, „izlaze iz njegovih knjiga“, nisu, dakle, konstruirane, nego životne i stvarne. Voltaire je mogao reći ili napisati to što mu se pripisuje, iako to nije nigdje ni napisao ni rekao; toliko je cijela njegova misao usmjerena na to da slobodom porazi mržnju, da istinom pobijedi osvetu.
Cjepivo protiv mržnje
U njegovu širokom duhovnom prostoru ima neograničeno mjesta za pravo na (drukčije) mišljenje: kad u „Raspravi o toleranciji“ brani Jeana Calasa, optuženog da je ubio vlastita sina, Voltaire traži sintezu između slobode i istine, između Čovjeka i Boga. Nema kod njega ni jedne parcele na kojima bi se mogli uzgajati različiti Prcele netolerantnosti i slični prijenosnici fundamentalističkih virusa. Tko se uzda samo u institucije, da će one obraniti slobodu od mržnje, može ostati kratkih rukava, čak i da one „odrade svoj posao“, na koji ih upućuju i krivci i pravednici; mjesta ima za cijelu novu pedagogiju, ne samo školsku, da razdvoji Dobro od Zla i da se digne iznad apodiktički crno-bijelih (ne)razumijevanja povijesnih i današnjih trauma.
Što bi rekao Voltaire da se mogao naći u splitskoj crkvi i čuti propovijed tamošnjeg svećenika u obranu jednoga zločinačkog režima? Vjerojatno ne bi obećao ono što nikad izrijekom nije obećavao – da će „do smrti“ braniti pravo na takvo „mišljenje“ (mržnja ne spada u mišljenje), i tako opravdao glas da predstavlja „vakcinu protiv mržnje, protiv gluposti i protiv fanatizma“; vjerojatno bi opet prekorio Boga u kojega je imao puno povjerenje (kakvo, inače, nije imao u Crkvu, ni obrnuto): „Ti nam nisi dao srce da mrzimo, ni ruke da koljemo“ Kad mrzi, čovjek izdaje Boga i sebe; kad ubija („kolje“), pokazuje „pravo tigrova“: oni se razdiru „samo zbog jela“ a ljudi se „međusobno tamane zbog paragrafa“. Francuzi su se stoljećima lomili oko Voltairea: ljevica mu je spočitavala što vjeruje u Boga, a desnica što ne vjeruje u Crkvu. U današnjoj laičkoj domovini Voltairea nije zamislivo da s oltara doleti političko iverje, pogotovo rasuti teret netolerancije koji bi se mogao podvesti pod teorijsku platformu Roba Riemena da „mržnja prema neistomišljenicima prati svaki oblik fundamentalizma“. I katoličkog, ne samo islamskog.
Kao „starija kći Crkve“, Francuska na volterijanskim tradicijama njeguje laicizam kao tipično nacionalni proizvod koji više od stoljeća poštuju i državne i crkvene vlasti, kao provjereno sredstvo biblijske ravnoteže između Cara i Boga. Kad ekstremni Jean-Marie Le Pen ponovi svoju kletvu o plinskim komorama kao „detalju Drugog svjetskog rata“, sud u njegovoj zemlji ne plaši se da će doći na indeks nedemokratičnosti: opet ga je nedavno kaznio s 30.000 eura, s obrazloženjem da time negira holokaust i temeljne ratne činjenice. Francuzi često koriste poštapalicu: „To je greška Voltairea“, kad treba istaknuti njegovu veličinu u formiranju francuskoga kritičkoga duha i intelektualne i političke povijesti. Kad su De Gaullea nagovarali da uhiti Jeana-Paula Sartrea, zbog njegova otpora francuskoj politici u Alžiru, osnivač Pete Republike pozvao se na povijesni status velikog prosvjetitelja i raščistio svaku dvojbu s izjavom:
„Republika ne zatvara svoje Voltairee“!
A što radi Hrvatska, dok se nateže oko prošlosti i lomi oko budućnosti? Jede vlastitu supstancu, uzgaja masovni pesimizam, životari u prividu (od) reformi, rasiplje ograničene snage na skolastičke rasprave koliko će trajati vlast. Afera nasljeđuje aferu, fatalistički gotovo, po sistemu: kud će grom nego u koprivu! Opet bi Voltaire, i sa te strane, bio dobar savjetnik da se može useliti na Markov trg ili Pantovčak, pa makar i u tamošnje biblioteke, kao udžbenik iz odgovornoga vladanja: prosvjetitelji su uredili sistem univerzalnih vrijednosti u kojem baš javni interes zauzima središnje mjesto, u kojeme je zabranjena svaka forma klijentelizma, bez iznimke.
Granica između javnog i privatnog interesa u prosvjetiteljskoj etičkoj skali postaje apsolutna; njezina povreda zove se korupcija! Koliko bi Voltairea trebalo danas da se hrvatska država sačuva od nje same, od njezine nemoći i svakojakog amaterizma u kojem vladaju duh Andrićeve kasabe i rječnik Krležinih konjušara? S koje su strane granice neki apostoli inženjering-politike koji bez ikakvog kompleksa obećavaju narodu boljitak tako što će prelijevati iz šupljega u prazno, samo da bi oni ostali na vlasti? Politika u ozbiljnoj situaciji djeluje nemoćno: eskalacija verbalnoga nasilja ide tako daleko da se sve više čini da u avionu vlasti nema iskusnog i obučenog pilota! Saveznici su postali najveći protivnici, ako ne i neprijatelji, hodaju s tribine na tribinu, s govornice na govornicu, s takvim noževima u ustima da se s njima može rezati atmosfera vidljive mržnje u politici, pa i u društvu.
Što je najbolje učiniti u toj lošoj situaciji? Mudri Spinoza dao je dobar savjet: ne smijati se (bilo bi, inače, mazohistički), ne plakati (bilo bi defetistički), nego razumjeti (hoće li biti utopistički)! U svakom slučaju, linija težeg otpora: kako razumjeti politiku, ili vlast, koja se međusobno ne poštuje da bi mogla očekivati poštovanje drugih; kako razumjeti da je vlast – očito, s različitim motivima i interesima – neprispodobivo više zauzeta obavještajno-represivnim službama (SOA, PNUSKOK, MUP...), negoli gospodarstvom i financijama; kako razumjeti da je reformska vlada tek poslije 100 dana skrpala neki paketić reformi, s kojim bi teško prošla ozbiljnije seminare iz kriznog upravljanja državom. Kako će kad je sastavljena navrat-nanos, i kad se njezine sastavnice ponašaju poput rakove djece.
Tuku se kao kočijaši
U vjetar su otišle Goetheove poruke o civilizaciji kao „stalnom uvježbavanju poštovanja“! U nas se saveznici tuku kao kočijaši (da oproste konji), i lijevo, a ne samo desno, gdje su, razumljivo, upereni svi važniji reflektori, jer tamo stanuje vlast koja nam kroji sudbinu. Kao da naši vladari, i današnji i jučerašnji, ne vjeruju nobelovcu Miltonu Friedmanu da se reforme provode u prvih 100 dana vlasti, ili vlada nije i neće biti reformska. U nedostatku rezultata, buka i nije uvijek najgori protivnik stanara na Markovu trgu. Politika se navikava živjeti u ambijentu netolerancije, ili ga i sama stvara, da se ne vide sva stidna mjesta njezine do sada neuspješne politike. Kako je desnica na vlasti, i s heterogenom koalicijom, kakvu je u svoje vrijeme prolazio Ivica Račan, sa te je strane i veća buka (i muka). No, ni mogući budući vladari s ljevice ne skrivaju da su u stanju vaditi „pištolje“ raspuštanja cijelih gradskih organizacija kad im zatreba da se riješe čovjeka na čije daltonističke grijehe nerazlikovanja crvene i crne boje nisu na vrijeme reagirali. I tako se, i lijevo i desno, žuti mravi međusobno ubijaju, u krivome uvjerenju da se pod volterovsku kapu mogu sakriti nevolterovska ponašanja. Politika je izgubila kredit da bi mogla dalje prodavati rog za svijeću.
Umjesto da Voltaireovu veliku ideju o obrani drukčijeg mišljenja stavljaju kao džokera na prazna mjesta svoje politike, i kad treba i kad ne treba, naši bi ljudi iz “javne sfere“ bolje (u)činili da, radi ravnoteže, upamte i jednu manje citiranu, ali ne manje aktualnu misao velikog francuskoga prosvjetitelja: „Mora da se duh netolerancije oslanja na veoma loše razloge kad posvuda traži najslabije opravdanje“•
>> Bandić želi Vladi osigurati da prijeđe Most kao jedini način da spasi svoju kožu
