“Danas se smatra da su heteroseksualnost, odnosno homoseksualnost dvije krajnosti jednog kontinuuma, tj. da su obje sklonosti, jedna više, druga manje, prisutne u većine ljudi.” Tako glasi objašnjenje homoseksualnosti iz Medicinskog leksikona glavnog urednika Ive Padovana u izdanju Leksikografskog zavoda M. Krleža iz 1992. godine.
S takvim se opisom slaže i psihijatar prof. dr. Miro Jakovljević, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Rebro, ističući kako je, kad je riječ o ljudskoj psihi, uvijek u pitanju kontinuum. Kako god bilo, još u drugoj polovici 20. stoljeća homoseksualci su liječeni na psihijatrijskim klinikama, doduše ne u nas, ali u SAD-u, navodi dr. Jakovljević. Primjenjivana je tzv. averzivna terapija kako bi se homoseksualci odvratili od seksualne želje za pripadnicima istog spola.
Psihijatri su homoseksualce tretirali strujnim udarima
Po Pavlovljevu modelu – koji je psima vrijeme za hranu označavao zvonom, pa su psi izlučivali slinu na zvono i kad nije bilo hrane – psihijatri su muške homoseksualce tretirali strujnim udarima dok su gledali slike muškaraca, a prestanak boli onda povezivali s novom slikom, slikom žene... To može zvučati smiješno, ali i danas posvuda ima ispovijedi ljudi koji su se ‘izliječili’ od sklonosti istom spolu, pa je zbrka velika, kao uostalom uvijek kad je riječ o seksu, o kojem malo tko iskreno govori.
Pa je tako Platon slavio homoseksualnu ljubav 385. godine prije Krista, u to vrijeme sastavljena je i vojna jedinica od muških parova, poznata po hrabrosti u bitkama. Šest stoljeća kasnije smrtna je kazna zaprijetila muškim prostitutkama, a nakon toga protiv homoseksualnih odnosa bori se Crkva i civilne vlasti, koje zakonom zabranjuju sodomiju. Inkvizicija sodomiju kažnjava mučenjem, protjerivanjem pa i smrću, u Španjolskoj su homoseksualci bili glavne mete inkvizicije, uz Židove. Smrtna kazna za sodomiju u Velikoj Britaniji ukinuta je tek 1889. godine.
'Svi imamo veće ili manje predispozicije za homoseksualnu orijentaciju'
S liste psihijatrijskih bolesti homoseksualnost je u SAD-u skinuta 1973. godine, ali ako homoseksualna osoba želi promijeniti orijentaciju, to je ipak poremećaj. Ubrzo u SAD-u raste konzervativni otpor sve uspješnijem pokretu za prava homoseksualaca. Povijest nam tako pokazuje da je odnos prema homoseksualcima tek u posljednjih nekoliko desetljeća postao nalik odnosu kakav treba biti prema drugom ljudskom biću, a kroz stoljeća trpjeli su torture i kazne i uglavnom je morala ostajati iza četiri zida. Što proizvodi potisnuta seksualna želja, o tome bi mogli govoriti ne samo psihijatri nego i sociolozi.
Zasad nema dokaza da je seksualna orijentacija urođena, odnosno genetski uvjetovana, iako iskustva mnogih homoseksualaca govore da je upravo tako. – Ništa nije dokazano, osim da svi imamo veće ili manje predispozicije za homoseksualnu orijentaciju, a o okolini ovisi razvoj – kaže dr. Jakovljević.
Koliko ja znam referendum je prošao!